Čovjek bez identiteta, NN iz rapske Psihijatrijske bolnice, nakon 36 godina pronašao je svoju obitelj, a saznalo se i njegovo ime. Perica Matas, kako su ga prozvali u Psihijatrijskoj bolnici Rab, zapravo je Said Kešić, koji je iz svojeg sela, Kamićana, u okolici Prijedora, nestao 14. kolovoza 1980. godine. Potvrdili su to rezultati analize, kojim je uspoređen DNK Halide i Saide Kešić s Peričinim.
U emisiji Provjereno Nove TV prepoznala ga je sestra Halida Jakupović, koja je trenutačno u Norveškoj. Rekla je kako ju je sve podsjetilo na davno izgubljenog brata, od datuma nestanka do zdravstvenog stanja. Sedam dana nakon analize javili su joj kako je riječ o njenom bratu.
- Od uzbuđenja cijelu noć nisam spavala. Odmah sam potražila letove za Hrvatsku kako bismo se što prije sreli - izjavila je Halida.
Tako su mediji u samo 36 dana riješili slučaj za koji država nije imala rješenja 36 godina. Nisvet Kešić se nada kako će što prije stupiti u kontakt s bratom, a kao datum ponovnog ujedinjenja obitelji spominje se 15. listopada, kada će sestra Halida doći u Hrvatsku iz Norveške, a još jedan brat iz Švedske.
- Moramo se svi skupiti, što nije jednostavno jer živimo na različitim krajevima svijeta, i dogovoriti sastanak na Rabu. Ono što za sada znamo je da će Said vjerojatno morati ostati u nekoj ustanovi, s obzirom na svoje stanje, no sigurno ćemo ga neprestano posjećivati i biti uz njega kako bismo nadoknadili izgubljene godine - rekao je Nisvet o planovima za budućnost.
Potraga obitelji
Said je u Psihijatrijsku bolnicu Rab doveden 9. rujna 1980. godine, nakon što su ga našli kako luta u okolici Drniša. Pretpostavljalo se da je imao između 16 i 18 godina. Zbog duševne zaostalosti s njim se teško stupalo u kontakt pa su ga smjestili u splitsku kliniku za psihijatriju da bi kasnije bio prebačen na Rab, kao NN muška osoba. Nisvet je u razgovoru za 24 sata rekao kako sumnja da se Said ukrcao na neko prijevozno sredstvo, jer je od okolice Prijedora do okolice Drniša udaljenost veća od 200 kilometara. Kako ga nitko nije tražio kartu niti reagirao na njegovu očiglednu psihičku bolest, zasada nije poznato.
Said je već od malih nogu teško komunicirao, no njegov brat Nisvet kaže kako su svi znali na što misli. Ne čudi ga što je tijekom godina u potpunosti prestao govoriti, pogotovo zato što se njegov život u potpunosti promijenio. Kao dijete je najviše volio motati se oko strojeva koji se koriste u poljodjelstvu - kombajna i traktora, kako je ispričao Nisvet za 24 sata. Zbog duševne bolesti roditelji su ga čak ispisali iz škole pa je većinu vremena provodio na svježem zraku, a nije bila rijetkost da prošeće i do susjednog sela. Kada se jednu večer nije vratio, majka Šuhrije prijavila je nestanak policiji, a kada to nije urodilo plodom, stavila je obavijest i na Radio Prijedor. Navodno se više puta netko javio da je vidio Saida, no nakon rata obitelj Kešić je izgubila svaku nadu.
- Pretpostavljali smo kako ga je netko odveo i uzeo za svog roba, no kada je došao rat bili smo uvjereni da je mrtav. Majka je o tome dobila i službeno rješenje - rekao je Nisvet za 24 sata.
Omiljen
Majka je umrla prije četiri godine u uvjerenju da je njen Said mrtav. Za ovaj slučaj prvi se put čulo kada je Ministarstvo zdravlja poslalo dopis da više neće moći plaćati troškove boravka u Psihijatrijskoj bolnici Rab osobi NN, koju su liječnici prozvali Pericom. Loptica je prebačena Centru za socijalnu skrb u Drnišu, koji je trebao pronaći privremeni smještaj, no oni su im odgovorili kako to ne mogu učiniti jer NN nema identiteta. Slučaj je došao do Ministarstva socijalne politike i mladih, kao i MUP-a koji su trebali otkriti identitet pacijenta.
Bolničari koji su u svakodnevnom kontaktu s Pericom, odnosno Saidom, kažu kako je riječ o izuzetno dragoj osobi, omiljenoj među osobljem i pacijentima. Za njega su čak u bolničkoj kantini postavili čašu s natpisom “Za Pericu”, kako bi svi ostavili nešto novca za njega koje on kasnije potroši na omiljenu Coca Colu, sendvič ili krafnu.
Doktorica Sanja Katalinić, koja brine o njegovu zdravlju, ustanovila je kako je rođen s teškim mentalnim oštećenjima, a i sada je na razini malog djeteta. Ima veće deformitete stopala i otežano hoda, svakodnevno pije lijekove, a otkad je došao u bolnicu, nikada nije izašao iza njenih ograda.
- Svako jutro osoblje mu pomaže s odijevanjem, nakon čega kreće njegov dan. Sam se ne bi mogao brinuti o sebi, ponekad traži pažnju pa zna početi lupati rukama i nogama poput malog djeteta - rekla je doktorica Katalinić prije mjesec dana za Jutarnji list.
'Jedna tužna priča dobila je sretan kraj'
Jedna tužna životna priča dobila je svoj sretan kraj, rekla je ravnateljica Psihijatrijske bolnice Rab Vesna Šendula Jengić.
Zahvalila je medijima, čitateljima i gledateljima koji su pomogli u otkrivanju identiteta čovjeka koji je davne 1980. godine primljen u bolnicu bez osobnih dokumenata i sposobnosti da otkrije podatke o samome sebi.
U priopćenju koje je poslala javnosti posebno se zahvalila novinaru Hajrudinu Merdanoviću iz dnevnika 24 sata koji je, prema njenim riječima, svojom upornošću i profesionalnošću senzibilizirao stručnu i širu javnost i postavio okvire nove potrage, na što su reagirali iz redakcije Provjereno Nove TV, g. Ivan Čorkalo sa suradnicima, koji su brižnim i intenzivnim traženjem i radom na terenu dospjeli do obitelji.
- Zahvaljujem se i svim ostalim novinarima i medijima koji su nas kontaktirali kada su čuli za ovu ljudsku sudbinu i širenjem informacija na bilo koji način pomogli traženju rješenja. U samo mjesec dana napravili ste sjajan posao - rekla je ravnateljica.
Nada se da će Perica ostati barem Saidov nadimak u nekom novom životu koji ga čeka, budući da se sad s Pericom moraju oprostiti. Zahvalila je i gospođi iz Zagreba, 3.d razredu jedne osnovne škole iz Zadra i brojnim sugrađanima koje je ova tužna priča toliko dirnula da su slali pisma prepuna lijepih riječi.
- Naša je Helena sva pisma spremila i dat će ih Perici i obitelji pri otpustu. Učini ste priču malog čovjeka velikom i dokazali kako niti jedan čovjek na ovom svijetu nije i ne smije biti suvišan - zaključila je ravnateljica Šendula Jengić.