Rijetko se, kao u mome životu, poklope strast, želja i mogućnosti da radite ono što volite - kaže mi Hrvoje Hranjski, zacijelo jedan od najuspješnijih hrvatskih novinara u svijetu. Kao mladi novinar u ranim 20-im godinama života Hrvoje Hranjski je tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bio ratni reporter velike američke novinske agencije Associated Press (AP), da bi ga zatim put odveo u Afriku i nakon toga u Aziju. Posljednje tri godine urednik je na desku u središnjem AP-ovu uredu za Aziju i Pacifik u Bangkoku dok ovih dana boravi u Zagrebu gdje mu žive roditelji.
Hrvoje Hranjski (43) svoje je prve tekstove početkom 1990-ih napisao je za Slobodnu Dalmaciju, no njegovo dobro znanje engleskog jezika na početku Domovinskog rata privuklo je Iransku novinsku agenciju (IRNA).
Bio je to početak njegove novinarske karijere. Iz tog vremena, samih početaka, prisjeća se dvije anegdote.
'Tuđman je poludio'
- Kad je proglašena Herceg-Bosna, otputovao sam tamo, a na jednoj kontrolnoj točki HVO-a pitali su me čiji sam dopisnik. Kako nisu voljeli da se dopisnici iz muslimanskih zemalja motaju po njihovu terenu, rekao sam im da je IRNA irska novinska agencija. To su s oduševljenjem prihvatili - rekao je Hranjski.
Prisjetio se i jedne konferencije za novinare predsjednika Franje Tuđmana. - Tuđman je pričao o platnom prometu između Hrvatske i Herceg Bosne. Ja sam digao ruku i rekao: ‘Gospodine predsjedniče, ja sam Hrvoje Hranjski iz IRNA-e, priznajete li vi Herceg-Bosnu ili Bosnu i Hercegovinu?’ Tuđman je poludio na to. To je bila konferencija uživo, a moj otac, koji je tada bio državni odvjetnik, je gledao. Nije mu bilo nimalo ugodno - prisjetio se Hranjski.
Nakon što je 1,5 godinu radio za IRNA-u te oko 10 mjeseci za američki UPI, počeo je raditi za AP.
- Dopisništvo AP-a imalo je ured u mome susjedstvu pa sam tako upoznao Jasminu Kuzmanović. Jasmina je vodila dopisništvo te mi je ponudila da radim za AP. Bio sam presretan jer AP je agencija globalnog dosega. Tada sam upoznao neke ljude s kojima sam i danas u vezi, kao što je Samanta Power, sadašnja američka veleposlanica u UN-u. Postali smo dobri prijatelji i zajedno smo odlazili u srednju Bosnu. Samanta me upoznala s tadašnjim američkim veleposlanikom Peterom Galbraithom s kojim sam napravio nekoliko intervjua - rekao je Hranjski.
Kad je Daytonskim sporazumom 1995. godine okončan rat u Bosni i Hercegovini, Hrvoje Hranjski je, na poziv Susan Linnee, šefice ureda AP-a za istočnu Afriku, otišao u Nairobi.
- To je za mene bio izazov. U AP-ovu uredu za istočnu Afriku bilo je 10-15 ljudi, a pratilo se 15-ak zemalja - rekao je Hranjski. Jedan od njegovih prvih zadataka bio je u put u Somaliju u maniri filma “Pad crnog jastreba” Ridleyja Scotta.
- To je bilo u doba kad je ubijen Mohamed Farah Aidid, jedan od tamošnjih ‘gospodara rata’. Poslali su nas da letimo iz Nairobija u Mogadishu malim čarter-letom. Čim smo sletjeli, unajmili smo oružanu pratnju da nas netko ne bi oteo. Somalija je 10 godina bila u totalnom rasulu jer su se razni klanovi borili za vlast. Onda smo prvi intervjuirali Aididova sina, bivšeg američkog marinca koji se vratio u Somaliju kako bi preuzeo vlast od oca - ispričao je Hranjski.
Njegov drugi zadatak je bio put u Zair, odnosno Kongo.
- Ruanda i Uganda su željele maknuti diktatora Mobutu Sese Sekoa. Odlučili su iskoristiti prisutnost Hutu izbjeglica iz Ruande na granici s Kongom kako bi optužili Mobutua da naoružava Hutue koji su bili odgovorni za genocid u Ruandi 1994. godine nad Tutsijima. Onda sam išao u pogranični grad Kisangani gdje je bilo dva milijuna izbjeglica Hutua. Oni su oko 600 kilometara pješačili kroz džunglu dok su došli do Kisanganija gdje su ih počeli ubijati ruandska vojska i Tutsi iz Konga. Išli smo u izbjegličke kampove gdje smo vidjeli mnogo masovnih grobnica i ružne scene osakaćenih ljudi s gangrenama - ispričao je Hranjski.
On se zatim iz Nairobija preselio u Kigali, glavni grad Ruande.
- Bio sam svoj šef, dopisnik AP-a iz Ruande. Tamo je bilo relativno mirno zbog čvrste vojne vlasti predsjednika Paula Kagamea, vođe pobunjeničke vojske Tutsija koji su preuzeli vlast. Kigali je raštrkan planinski grad s oko 600.000 stanovnika, a u ono doba je bio uništen ratom. Bilo je teško naći kuću s pitkom vodom pa sam je dijelio s dopisnikom BBC-ja za Ruandu i nekoliko djelatnika UN-a - rekao je Hranjski. U Kigaliju je tada bilo samo nekoliko stranih novinara i nije bilo lako doći do informacija jer su vlasti bile nepovjerljive prema strancima.
Otvorena vrata
- Činjenica da dolazim iz male, neutralne zemlje koja je nedavno prošla rat i stradanja ruandskim je vlastima bila simpatična, i to mi je otvorilo neka vrata. Imao sam dobar pristup, što mi je dobro došlo kad je nakon dvije godine počeo drugi rat u Kongu, ovaj put protiv Laurenta Kabile kojega su Ruanda i Uganda postavile. No, on htio potjerati ruandsku vojsku i biti samostalan. Tako je 1998. godine počeo drugi rat, a ja sam bez problema iz Kigalija s ruandskom vojskom išao u Kongo. Imali smo fantastičan pristup bojišnici - naglasio je Hranjski. Zatim se prisjetio 17. kolovoza 1999. godine kada je zamalo poginuo.
- Došao sam u Kisangani bez fotografa i kolega novinara. Tamo je bio vrlo intenzivan sukob između ruandske i ugandske vojska koje su bile saveznice protiv Kabile, ali su se međusobno počele tući zbog dijamanata i podjele dobara. Ruanđani su bili unutar grada, a Uganđani izvan. Granate su padale po gradu, i to me podsjetilo na sukobe Hrvata i Muslimana u Mostaru - rekao je Hranjski koji je u Kisanganiju bio u kući u runadskog zapovjednika. - Kad sam izašao van, jedan vojnik je bio sa mnom kao pratnja. Hodao sam po cesti, a meci su okolo padali. U jednom trenutku osjetio sam strašnu bol i kad sam otvorio oči, ležao sam na zemlji. Znao sam da sam pogođen, ali nisam znao gdje. Vojnik me odvukao iza jednog zidića i ostavio me. Nisam znao hoće li se vratiti ili ne jer su mnogi vojnici pobjegli - prisjetio se Hranjski. Ležao je bespomoćan u travi i gledao u plavo nebo. - Mislio sam da mi je došao kraj. Čujete svoje srce u ušima i mislite - to je kraj. Iako sam u trenutku kad sam shvatio da sam pogođen bio ljutit, pomirio sam se sa sudbinom - dodao je Hranjski. No, nekoliko ruandskih vojnika u vojnom kamionu prevezlo je ranjenog reportera u zapovjednikovu kuću koja je, u međuvremenu, postala meta Uganđana.
- Evakuirali smo se na drugo brdo gdje su pod prisilom doveli jednog kongoanskog liječnika. On nije imao nikakav lijek, nego je samo gurnuo injekciju u moj želudac da vidi imam li unutarnje krvarenje. Srećom, nije ga bilo. No, borbe su i dalje trajale pa su me odveli u jednu praznu bolnicu. Ležao sam u krevetu punom mrava koji su plazili po meni. Zapovjednik mi je dao soka i vode, ali ničeg drugog nije bilo. Čak ni aspirina. Užasno je boljelo - prisjetio se Hranjski najtežih trenutaka u svome životu. No, drugi dan je došlo do prekida vatre.
- Tek sam kasnije saznao da je moja šefica u Nairobiju saznala što se dogodilo te je nazvala američkog veleposlanika u Kigali. Dogovoren je prekid vatre kako bi me se evakuiralo. Došao je Međunarodni crveni križ i prevezao me na aerodrom, gdje je ruandski predsjednik poslao avion sa svojim osobnim liječnikom. Kad smo sletjeli u Kigali, prebačen sam u medicinski opremljen avion koji je po mene poslan iz Nairobija. Cijela ruandska vlada došla je na aerodrom da me isprati i skoro sam se rasplakao - ispričao je Hranjski, koji je u Nairobiju i operiran.
- Na rendgenu su spoznali da mi je metak pogodio rame, prošao kroz pluća i zaustavio se dva milimetra od kralježnice. Operirali su me, makli su mi oko 15 posto pluća, a ja sam morao ponovno učiti hodati jer nisam ništa osjećao od pazuha na dolje. Tek su mi se kasnije vratili osjeti. Moji su roditelji iz novina saznali što mi se dogodilo i bili su u strašnom šoku. No, moja im je šefica platila put i hotel u Nairobiju. Bili smo zajedno nekoliko tjedana dok sam se oporavljao - rekao je Hranjski. Kad se malo oporavio, ponovno se vratio u Kigali.
- Želio sam zahvaliti ljudima koji su mi spasili život. Nakon oporavka vratio sam se svom poslu i godinu kasnije bio sam ponovno u Kisanganiju, na mjestu gdje sam gotovo poginuo - gobori Hranjski. U Kigaliju je ostao do 2000. godine.
Višak emocija
- Shvatio sam da moram otići jer sam potrošio i puno energije i puno emocija. Osjetio sam i da sam postao preblizak tim ljudima pa više nisam o njima mogao kritički pisati. Rekao sam šefici da želim otići, a ona mi je rekla da se u Kairu otvara jedno mjesto. Spakirao sam se i s jednom crno-bijelom mačkom, koju sam pokupio u Kigaliju, otišao u Kairo. Tamo sam dvije godine bio jedan od urednika na desku, a pokrivali smo cijeli Bliski istok - rekao je Hranjski. U Kairu ga je zatekao i teroristički napad na SAD 11. rujna 2001. godine.
- Onda nismo mjesecima spavali jer smo se bavili istraživačkim radom u vezi sa 15 otmičara aviona koji su bili Saudijci. Kad je počeo prvi rat u Afganistanu, poslali su me na jedan nosač aviona u Arapskom zaljevu gdje sam proveo mjesec i pol - prisjetio se Hranjski. Ipak, nakon nekog vremena urednički posao u Kairu mu je dosadio jer mu je “nedostajalo adrenalina”. Na prijedlog jednog kolege odlučio je otići u ured AP-a u u Manili na Filipinima.
- To je golemi grad s oko 12 milijuna ljudi: puno bogataša, puno sirotinje, puno korupcije, ubojstava, droge, kriminala, prostitucije... No, ima šarma, ljudi su otvoreni, slični Mediterancima. Filipini su 500 godina bili španjolska kolonija, a zatim 60 godina pod Amerikancima. Filipinci kažu: ‘Bili smo 500 godina u samostanu, a 60 godina u Hoollywoodu’ - ispričao je Hranjski koji je na Filipinima ostao 11 godina.
- Bio sam i reporter i urednik. Tamo su bili bili pobunjenici muslimani na jugu zemlje te pobunjenici komunisti u šumama oko Manile. Imali su devet pokušaja državnog udara protiv ondašnje predsjednice Glorije Macapagal Arroyo. Bilo je burno, ali relativno stabilno za stranog dopisnika - rekao je Hranjski. Tijekom boravka na Filipinima odlazio je u Bangkok gdje je regionalni centar AP-a za Aziju. Kad mu se prije tri godine ukazala prilika za urednički posao na desku u tom centru, Hranjski se preselio u Bangkok.
- Tajland mi se jako dopao, ljudi su malo mirniji nego Filipinci, a privukao me i budizam. Počeo sam se malo baviti i budističkim meditacijama, što mi je jako pomoglo nakon što sam ove godine u Bangkoku operirao rak prostate. Inače, imao sam vrhunsku medicinsku njegu - rekao je Hranjski te istaknuo da mu sada odgovara urednički posao.
- Moj posao u Bangkoku je mirniji i, neki bi rekli, dosadniji. Ali, i ja sam stariji. Mislim da nakon puno godina terena mogu kao urednik sa svojim znanjem i iskustvom pridonijeti da priče drugih reportera budu još bolje.