Studirao bih logopediju, ali male su šanse za to. Ako nađem posao u Zagrebu uz koji bih mogao studirati i ako ove sezone zaradim dovoljno novca, možda će se nešto moći izvesti - vrteći glavom objašnjava Mladen, odličan učenik medicinskog smjera Tehničke škole u Virovitici. Ne dramatizira. On zna da mu ni odlične ocjene, ni mogući dobar rezultat na državnoj maturi, ni evidentna volja ni, na kraju, ustavom zagarantirane jednake mogućnosti za svakoga - neće pomoći.
Njegova obitelj jednostavno taj trošak ne može podnijeti - to više što jednake želje za nastavak školovanja ima i njegov brat blizanac Mislav, koji bi volio studirati na Visokoj medicinskoj školi.
Male šanse
Braća žive u maloj općini Sopje u Virovitičko-podravskoj županiji, jednoj od općina iz koje najmanje mladih odlazi na studij.
- Nije da nema onih koji bi htjeli i mogli. Ali to je siromašan kraj, nemaju ljudi novca. Oko 85 do 90 posto obitelji bavi se poljoprivredom. Jedva desetak posto ima nekoga zaposlenog u firmi, nekoga tko svaki mjesec donese kakav-takav novac u kuću. Uvijek imaju pun stol, ali nikad novca. Imamo registriranih 716 OPG-ova. Njihov je mjesečni prihod - pazite, cijelih proširenih obitelji - između 3000 i 4000 kuna. Ako računate da je minimalac koji roditelj mora osigurati djetetu da bi moglo studirati oko 2000 kuna, koliko njih može otići na studij? - rezimira načelnik općine Josip Granjaš.
Općina financira svakog studenta - sa 300 kuna mjesečno. To je pripomoć, svjestan je gradonačelnik, tim se novcem ne može podmiriti ni subvencionirana prehrana. Ali više ne mogu dati.
A oni koji završe nešto, više se ne vraćaju u Sopje.
- Pa gdje će raditi? Evo, imamo četvero mladih koji su završili Visoku školu za menadžment u turizmu i informatici ovdje kod nas, u Virovitici. Pomogli smo im tako što će svih četvero odraditi staž kod nas, u općini, preko mjere stručnog usavršavanja bez zasnivanja radnog odnosa. Ali ni jednom ne možemo osigurati radno mjesto - priča načelnik.
Prema podacima iz Popisa stanovništva iz 2011. godine, udio visokoobrazovanih u hrvatskim gradovima bio je trostruko veći od udjela onih s diplomom po općinama i selima. Takva je situacija za ujednačeni razvoj države katastrofalna, međutim sljedeći bi popis mogao pokazati još gore stanje. Prema analizi podataka koju je napravio Jutarnji list, djeca sa sela gotovo dvostruko rjeđe upisuju fakultet od djece iz grada, a prema iskustvima sveučilišnih profesora i znanstvenika koji se bave obrazovanjem, još su im manje šanse da fakultet završe i jedva ikakve šanse da se s diplomom vrate u mjesto u kojem su rođeni.
Nastojeći doći do usporedivih podataka o stopi studiranja u različitim dijelovima Hrvatske, uzeli smo bazu podataka Državnog zavoda za statistiku o ukupnom broju studenata na sveučilištima, visokim školama i veleučilištima s obzirom na njihovo prebivalište te smo te podatke stavili u odnos s ukupnim brojem stanovnika u dobi od 20 do 25 godina u pojedinoj županiji, gradu i općini iz kojih studenti dolaze. Dobiveni podaci nisu precizni u smislu određivanja točnog postotka studenata u odnosu na ukupnu populaciju koja bi mogla studirati - gotovo je nemoguće odrediti kriterije prema kojima bi ta slika bila točna.
Siguran pokazatelj
Nismo željeli koristiti ukupan broj stanovništva u odnosu na broj studenata, iako bi takav podatak bio najprecizniji, jer smo željeli umanjiti utjecaj pretežno staračkog stanovništva u pojedinim općinama. Namjeravali smo stoga koristiti podatak o broju stanovnika u dobi od 18 do 25 godina - dobne skupine iz koje dolazi više od 90 posto studenata. No, budući da Državni zavod za statistiku broj stanovnika po dobi na najnižoj lokalnoj razini objavljuje samo po petogodišnjim dobnim skupinama, uzeli smo skupinu u dobi od 20 do 25 godina.
Dobivena analiza pokazuje koliko ima studenata u pojedinim sredinama na svakih 100 stanovnika u dobi od 20 do 25 godina. Takvi podaci nepogrešiv su pokazatelj trenda: djeca na selu imaju upola manju šansu upisati fakultet.
U Hrvatskoj na svakih 100 stanovnika u dobi od 20 do 25 godina studiraju 54 osobe. U svim gradskim sredinama studira prosječno 61 osoba, a u seoskim njih - 36.
- To je, bez svake sumnje, hrvatski problem broj jedan: marginaliziranost djece koja dolaze iz seoskih sredina, kao i djece čiji su roditelji niže stručne spreme, što najčešće ne isključuje jedno drugo - konstatira dr. Josip Burušić, istraživač obrazovanja s Instituta društvenih znanosti dr. Ivo Pilar, koji se već desetak godina primarno bavi razlikama u mogućnostima djece u Hrvatskoj s obzirom na porijeklo.
Pri dnu ljestvice
Dvije važne analize koje je posljednjih godina radio Eurostat - ona o obrazovnim i životnim mogućnostima djece niskoobrazovanih roditelja u odnosu na djecu čiji su roditelji završili fakultet te o perspektivi s obzirom na mjesto rođenja - pokazale su da je Hrvatska pri ili na dnu ljestvice zemalja Europske unije. Dijete niskoobrazovanih roditelja u Hrvatskoj ima 17 puta manju vjerojatnost da će završiti fakultet od djeteta jednako obrazovanih roditelja u Norveškoj!
Takva ujednačena slika u Norveškoj i drugim sjevernoeuropskim državama posljedica je iznimnog napora koji su te zemlje ulagale posljednjih desetljeća kako bi umanjile razlike u mogućnostima.
U Hrvatskoj - koja postaje klasno najnepropusnije društvo u Europskoj uniji - taj je problem jedva detektiran.
Jedna iznimka
- Prevladavanje klasnih razlika u pristupu obrazovanju bio je temelj obrazovnih politika u 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća, kad se intenzivno pratila ekspanzija participacije djece radnika i, posebno, seljaka u srednjem i visokom obrazovanju, ali i tada su većinu gimnazijalaca i studenata činila djeca iz srednje, građanske klase. Pitanje nejednakosti u pristupu obrazovanju zapostavljeno je 70-ih godina te je u Hrvatskoj oživjelo kao tema tek krajem prošlog desetljeća, zajedno sa studentskim prosvjedima. Dostupnost se cilja kroz optimizaciju mreže predškolskih ustanova, škola i visokih učilišta, ali je napredak, kao što je razvidno iz prikazanih brojki, skroman - kaže dr. Teo Matković sa Studijskog centra za socijalni rad zagrebačkog Pravnog fakulteta.
Jedina županija u Hrvatskoj u kojoj nema bitne razlike u stopi studiranja između gradske djece i djece sa sela je Primorsko-goranska županija, u kojoj na selu studira 51 osoba na svakih 100 u dobi od 20 do 25 godina, a u gradu njih 58. Posljedica je to, kažu naši sugovornici, relativno visoke zaposlenosti u toj županiji, boljih primanja i bolje obrazovne strukture stanovnika, koji u većoj mjeri nastoje omogućiti djeci studij. Istarska županija, koja prihodima prednjači u Hrvatskoj, ima stopu studiranja negdje u razini hrvatskog prosjeka. Međutim, upozoravaju stručnjaci, Istru treba uzimati s rezervom: statistički podaci koje smo koristili odnose se isključivo na studente koji studiraju u Hrvatskoj, dok u Istri velik broj mladih odlazi na studij u Italiju i, dijelom, Sloveniju. Kad bi i oni bili uključeni u analizu, stopa bi vjerojatno nadmašivala državni prosjek.
Visoku stopu, osobito u gradskim sredinama, imaju Dubrovačko-neretvanska i Međimurska županija: Čakovec je grad rekorder sa stopom od 90 studenata na svakih 100 stanovnika od 20 do 25 godina.
Najnižu stopu studiranja (44 studenta na 100 osoba u dobi od 20 do 25 godina) imaju Virovitičko-podravska i Vukovarsko-srijemska županija - ujedno županije s najnižim BDP-om po stanovniku i s visokom nezaposlenošću. I unutar tih županija razlike su goleme: u samom gradu Virovitici stopa studiranja je 68, što je više od prosjeka hrvatskih gradova i više od, primjerice, Grada Zagreba (65). Međutim, najviša općinska stopa unutar te županije upola je niža od one u Virovitici: radi se o stopi studiranja u Pitomači, u kojoj na 100 osoba u prvoj polovici 20-ih studiraju 34. U općini Sopje, iz koje dolaze Mladen i Mislav, stopa iznosi samo 12 - šesterostruko je manja od one u tek 30 kilometara udaljenoj Virovitici.
- To je posljedica kombinacije siromašnog poljoprivrednog stanovništva, niskog obrazovanja roditelja koji manje motiviraju i manje očekuju od svoje djece te prometne izoliranosti i loše povezanosti ove županije, što jako povećava troškove studiranje za djecu. Kad bi, primjerice, troškovi puta bili sufinancirani studentima na način na koji se sufinanciraju srednjoškolcima, sasvim sigurno bi i djeca iz seoskih sredina u većem broju studirala ovdje, kod nas - kaže dr. Vesna Bedeković, dekanica Visoke škole za menadžment u turizmu i informatici u Virovitici. Stope studiranja su porazne, no, kaže, bile su još poraznije prije nego što se 2007. otvorila Visoka škola. Danas ima oko 500 studenata: trećina su “domaća djeca”, a dvije trećine dolaze iz drugih sredina. Najesen će, kaže, početi graditi studentski dom kako bi studiranje učinili dostupnijim.
Biciklom u školu
Cijena prijevoza od pojedinih dijelova županije do Virovitice, kažu nam, može stajati i do 1000 kuna mjesečno.
- Čim su se u medijima pojavile najave da bi se moglo ukinuti državno sufinanciranje prijevoza za srednjoškolce, dio djece nam je počeo dolaziti u školu biciklima i na sve druge načine - kaže Ivan Kućan, ravnatelj Tehničke škole Virovitica, u kojoj je 70 posto učenika putnika. Njih 20 posto kasnije nastavi fakultet.
Roditelji lošijeg imovinskog stanja na selu obično se, kažu naši sugovornici, dijele u tri skupine: prvu, najmanju, čine oni koji će - bude li dobro učilo - u svakom slučaju dijete poslati na fakultet, makar rasprodali sve što imaju. Oni djecu usmjeravaju i upisuju u gimnaziju: iz virovitičke Gimnazije Petra Preradovića, kaže ravnateljica Jasminka Viljevac, na fakultet se upiše 98 posto djece, no djece u gimnazijama sve je manje. U Hrvatskoj oko 30 posto srednjoškolaca pohađa gimnazije. Prosjek EU je 40 posto. U nekim županijama taj je udio i manji od 20 posto.
Roditelji koji žele zadržati djecu u poljoprivredi i znaju da fakultet nije opcija bez obzira na sve, djecu upisuju u obrtničke i industrijske trogodišnje škole. Oni koji ni sami nisu sigurni, biraju četverogodišnje tehničke škole, poput elektrotehničke, ili ekonomsku i medicinsku školu.
Stalno zaostajanje
- Problem je što su do vremena upisa u srednju školu djeca iz seoskih sredina te djeca nižeobrazovanih roditelja već nenadoknadivo zaostala u odnosu na vršnjake iz grada i onih s visokoobrazovanim roditeljima - objašnjava dr. Burušić.
Istraživanja su pokazala da je za školski uspjeh djece iz socijalno i obrazovno depriviranih obitelji najvažniji - vrtić. Naime, vrtić nadomješta toj djeci ono što im roditelji ne mogu pružiti doma - strukturirano vrijeme, čitanje, širenje vokabulara, predčitalačko znanje i drugo. Na taj se način niveliraju razlike koje djeca donose od kuće te u prvi razred osnovne škole kreću s približno istim pozicijama.
Hrvatska ima najmanji obuhvat djece vrtićima u EU - oko 49 posto trogodišnjaka uključeno je u predškolski program, naspram prosjeka Unije koji prelazi 80 posto (Francuska, Španjolska i nordijske zemlje imaju između 90 i 99 posto obuhvaćene djece).
Škola pak nema nikakvu ulogu u smanjivanju socijalnih razlika - kako je pokazala analiza dr. Burušića “Koliko daleko padaju jabuke od stabla?” iz 2010. godine, djeca iz depriviranih obitelji počinju zaostajati već u nižim razredima osnovne škole, a tijekom školovanja te se razlike samo povećavaju.
- Kako su lošiji kao grupa u uspjehu, tu su im već na indirektan način zatvorena vrata prestižnijih srednjih škola i na kraju osmog razreda oni se već na stvarnoj, a i na simboličkoj razini “opraštaju” od fakulteta. U pravilu, upisuju lošije škole, stječu tržišno lošija i niže plaćena zanimanja i zatvaraju krug vlastitog socijalnog okruženja. Jabuka time ne uspijeva pasti daleko od stabla, kao što i ti učenici ne uspijevaju otići dalje od sredine iz koje su potekli. Oni među njima koji pak i uspiju upisati bolje srednje škole, sve jasnije se počinju susretati s problemima rezerviranim samo za njih, kao što su zahtjevni programi koji traže pomoć, najčešće roditelja, a oni je nemaju, skupi prijevoznici koji ih “deru” enormnim cijenama autobusnih karata te nemogućnost roditelja da ih financijski potpomažu u brojnim dodatnim aktivnostima - sve to rezultira time da je završetak srednje škole za znatan broj takvih učenika “vrh” obrazovanja koji su u stanju dosegnuti - objašnjava dr. Burušić.
Fakulteti za njih ostaju nedostižni: plaćati smještaj, prijevoz, knjige, opremu, garderobu, kaže dr. Burušić, za njihove obitelji spada u sferu “metafizike”.
- Naša sveučilišta postaju elitistička mjesta - konstatira.
Djeca sa sela i oni nižeobrazovanih roditelja koji ipak dođu do razine visokog obrazovanja, u mnogo manjoj mjeri upisuju sveučilišne studije, a sve se više okreću visokim školama i veleučilištima. Dr. Dunja Potočnik s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu analizirala je strukturu studenata na sveučilišnim studijima (bez veleučilišta) s obzirom na prebivalište: od 1999. do 2010. godine udio onih sa sela dramatično je opao (sa 47 posto na 16 posto), dok se onaj iz gradskih sredina povećavao (udio studenata iz Zagreba narastao je sa 16 na 28 posto).
Otvaranje visokih škola i veleučilišta, koje se otvaraju diljem zemlje, povećalo je stope studiranja mladih sa sela. Međutim, to može, kaže dr. Potočnik, biti dvosjekli mač.
- Zapošljivost mladih s veleučilišnom diplomom redovito je niža od onih koji su završili sveučilišne studije i dolazi do situacije u kojoj se mladi nakon završetka studija nezaposleni vraćaju u roditeljski dom - kaže dr. Potočnik.
Većina mladih iz seoskih sredina tijekom studija mora raditi, jer na drugi način ne mogu financirati studij. Zbog dodatnih obveza, veći udio od ostalih nikad ne stigne do diplome.
- Tim studentima očekivano velik izazov predstavlja usklađivanje studijskih obveza s onima vezanim uz posao, pri čemu nedovoljna fleksibilnost u organizaciji studija ne pomaže - kaže dr. Karin Doolan s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru.
Kvalitetnih stipendija za djecu koja nisu najizvrsnija u uspjehu, ali su dovoljno dobra da mogu završiti fakultet i dohodovno i obrazovno se dići u odnosu na status svojih roditelja, zapravo nema. Kao što nema ni mjesta u domovima - najjeftinijem studentskom smještaju: prema podacima DZS-a, u 2014. godini dom je uspjelo ostvariti manje od sedam posto studenata.
Bez odgovora
Istraživanje Eurostudent, koje se provodi na reprezentativnom uzorku studenata u nizu europskih zemalja, a čiji su rezultati predstavljeni krajem prošlog mjeseca, pokazalo je da djeca roditelja s niskim obrazovanjem čine tek tri posto u ukupnoj studentskoj populaciji, dok u populaciji njihovih roditelja (40 do 60 godina) ima 19 posto onih s nižim obrazovanjem. Takva podzastupljenost studenata niskoobrazovanih roditelja jedna je od najvećih u Europi. Oni najčešće i rade, češće prekidaju studij i češće ga ne završavaju.
- To pokazuje da bi sustav studentske financijske pomoći morao biti targetiran prema onima kojima je najpotrebniji, a ne prvenstveno prema najzaslužnijima. Djeca iz ranjivih skupina, zbog svih okolnosti, ne mogu biti tako dobra i postići tu razinu izvrsnosti. Stoga bi sustav trebao razvijati oblike pomoći koje bi svima omogućile jednaku šansu da pristupe, jednaku šansu da završe i, u konačnici, jednaku šansu da budu izvrsni - kaže dr. Ninoslav Šćukanec, izvršni direktor Instituta za razvoj obrazovanja.
Međutim, tim se problemom u Hrvatskoj politika ne bavi. Ministarstvo obrazovanja, kojem smo uputili pitanja o tome što poduzima da poveća mogućnosti djece sa sela, nije nam ni odgovorilo, a Vladina Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije u sljedećem razdoblju planira tek detektiranje podzastupljenih skupina.
- A ovo bi trebalo biti prvoklasno političko pitanje. Mi jednostavno ne uspijevamo veliku grupu mladih maknuti s margine društva te je još više guramo na rubove margina. Obrazovna politika treba rješavati ovakve probleme jer je to sistemski problem. To nije problem jedne ili dvije škole. Sav novac koji imamo, a nije ga tako malo, trebamo ulagati u rješavanje upravo ovih problema - smatra dr. Burušić.
Ne bi bio problem, kaže ravnateljica virovitičke gimnazije, što djeca ne studiraju, kad bi završavala obrtničke škole i imala posao. No, ona ne studiraju i nemaju posao. Ostaju na selu, u poljoprivredi, od koje jedva preživljavaju. Rjeđe osnivaju funkcionalne obitelji, češće su skloni alkoholu.
Podignute ruke
- Ili idu van. Jedan autobus dnevno iz ove županije odlazi u inozemstvo - kažu nam načelnici Virovitičke županije, koji su početkom ovog tjedna potpisali ugovor kojim će s ukupno oko 100.000 eura sufinancirati virovitičku Visoku školu.
U maturantskom razredu medicinskog smjera Tehničke škole na naše pitanje koliko bi ih željelo studirati, većina učenika je digla ruku. Na pitanje koliko će ih sigurno studirati, broj se prepolovio.
- Prijavila sam se na Višu medicinsku u Osijeku. Ako upadnem redovno, onda ću studirati. Ako upadnem izvanredno - nema šanse, to je za moje previše novca. U tom slučaju idem van - kaže Karolina iz Čađavice. U njezinoj općini na 100 osoba u dobi od 20 do 25 godina studira samo - 19 mladih.