Na hrpu dokumenata koji su dosad pokušali odgovoriti na pitanje kako ubrzati rast ekonomije i osigurati nova radna mjesta, stigao je još jedan, onaj iz Ureda predsjednice Republike.
Njegova je posebnost samo u tome što je riječ o prvom dokumentu ekonomske prirode koji je ponudila aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, potvrđujući svoju angažiranost i na tom području. Po većini drugih aspekata, prije svega sadržaju koji donosi, papir teško zaslužuje neku pozornost.
Zastupljenost
Javnosti se zanimljiva pokazala samo jedna preporuka, ona o postupnom slabljenju kune, dva posto godišnje u roku od pet godina. “To je davno ispričana priča koju baš nema smisla ponavljati. Možda je i bila aktualna prije deset ili 15 godina kada je Hrvatska bila skuplja od usporedivih zemalja, ali danas kava više košta u Bratislavi nego u Zagrebu”, kaže jedan poznati ekonomist koji nije želio biti imenovan.
Velika očekivanja Vijeće polaže upravo u monetarnu vlast pa se, primjerice, spominje i odobravanje povoljnih selektivnih kredita za kreditiranje izvoznika, kao i korištenje državne imovine kao kolaterala za emisiju primarnog novca. Pitanjem neovisnosti središnje banke, čini se, nisu se mnogo zamarali.
Kako se može saznati, pojedini članovi, od njih 16 koji su imenovani u Vijeće za gospodarska pitanja, nisu uopće bili upoznati sa sadržajem dokumenta. Premda iza samoga dokumenta stoji predsjednica, ekonomisti i menadžeri, naravno, rado će iskoristiti svaku pozornicu kako bi promicali svoje stavove i interese. Stoga nije nevažno tko je autor dokumenta i tko mu je dao ton.
Budući da je samo Vijeće izabrano po principu zastupljenosti različitih institucija i društvenih skupina, kako to uvijek biva, na kraju se nametnu “jednakiji među jednakima”. U ovom slučaju čini se da su to bili Hrvatski izvoznici i Hrvatska gospodarska komora, odnosno Darinko Bago i Luka Burilović. No, prevladavajući sadržaj dokumenta ipak najviše podsjeća na ideje i promišljanja ekonomistice Marijane Ivanov koja se neformalno spominje i kao glavna autorica studije.
Dugoročna šteta
Uz redefiniranje temeljnih ciljeva HNB-a, s održavanja stabilnosti cijena ka održivom gospodarskom rastu, tako da se više usmjeri na poticanje domaće proizvodnje, supstituciju uvoza, izvoz i zaposlenost, Vijeće je navelo i niz “općih mjesta” koja dosad nitko nije propustio navesti kao važna, pa ni sama Vlada. To su, primjerice, uklanjanje administrativnih barijera, smanjenje prenormiranosti sustava, poticanje inovacije, istraživanja i razvoja, sređivanje gruntovnice i katastra, efikasnije upravljanje državnim poduzećima i korištenje državne imovine, niže oporezivanje rada i nastavak kurikularne reforme.
Umjesto predstavnicima različitih interesnih skupina, pojedini ekonomisti smatraju da se predsjednica možda ipak trebala okružiti ljudima koji sagledavaju ekonomiju u cjelini. To znači da kada govore o devalvaciji, ne bi trebali misliti samo na kratkoročne interese izvoznika, nego i na štetu koju bi pretrpjeli svi dužnici, uključujući i državu. Sve cost-benefit analize pokazale su da bi dugoročne štete devalvacije bile veće od kratkoročnih koristi.
Sama predsjednica, smatraju ekonomisti s kojima smo razgovarali, sigurno se nije previše udubljivala u sadržaj preporuka. Za nju je najvažnije da je stavila još “jednu kvačicu” u svoj bogati program aktivnosti, ali sigurno je da papir s kojim je izašla neće ostaviti osobiti trag.
Povratak na staro
Slični su završavali i “izleti” u ekonomske teme bivših predsjednika jer, na kraju, vođenje ekonomske politike nije njihova ingerencija. S druge strane, zainteresirani pojedinci ili društvene skupine rado koriste instituciju predsjednika za promicanje svojih ideja i interesa. Ostaje tek nejasno zašto se predsjednica vratila na ideje koje je cijelo desetljeće neuspješno zagovarao jedan od njezinih prethodnika, Stjepan Mesić, a to je zahtjev za promjenu tečajne politike kako bi on bio u funkciji izvoza. Neka su stajališta očito otporna na protok vremena.
Od 2000., kad je postao predsjednik, pa do samoga kraja drugog mandata Stjepan Mesić uglavnom je dijelio ekonomske savjete koji su se svodili na potrebu devalvacije kune. Jedan od posljednjih takvih istupa bio je sredinom 2009., kad je promoviran rad Znanstvenog društva ekonomista. Razloge krize on je vidio u stabilizacijskom programu iz 1993., uvođenju nerealnoga fiksnog tečaja domaće valute te pogrešnoj ekonomsko-monetarnoj politici. Ekonomist Vladimir Lasić tada je poručio da hrvatsko gospodarstvo neće postati konkurentno ako se ne promijeni tečajna politika, dodajući da treba mijenjati i fiskalnu politiku koja je usmjerena isključivo na punjenje proračuna, a ne na aktiviranje proizvodnje. Treći predsjednik Ivo Josipović nije bio sklon temi devalvacije, kao ni članovi njegova savjeta. U svom upletanju u ekonomsku politiku najdalje je otišao 2013., kad je iznio prijedloge za izlazak iz “dužničkog ropstva”. Oni su uključivali uvođenje mogućnosti osobnog stečaja, da se parnice i ovrhe ne mogu provoditi dok dug ne prijeđe 5000 kuna... (M.K.)