U nizu autohtonih proizvoda oko kojih se sporimo sa Slovencima jedna od apsurdnijih priča je ona o varaždinskom zelju. Još se može razumjeti da nam Slovenci osporavaju zaštitu slavonskog kulena kako bi nam vratili za naš prigovor o kranjskoj kobasici, ali kod varaždinskog zelja nije sporna geografija nego upis u sortnu listu. Kod nas je to obavljeno još 1994. Varaždinsko zelje, kao što i sam naziv kaže, na službenom je popisu starih čuvanih sorti RH, a od našeg ulaska u EU 2013. i na sortnoj je listi Unije. Slovenci se sada plaše da neće moći proizvoditi sjemena varaždinsko zelje 2 i 3 koje su 2012. upisali na sortnu listu, pa idu u sporenje. No, javna je tajna da sjeme mogu proizvoditi svi koji to žele, a iz Udruge proizvođača povrća i voća Zeljari iz Vidovca poručili su Slovencima da su oni zaštitili konačni proizvod.
Veliki su izgledi da će se spor razriješiti kao i onaj oko kranjske kobasice i Slovenci će dobiti pravo još 15 godina koristiti naziv varaždinsko zelje, pa ma što to njima značilo. Međutim, daleko je važnije što je na marginama ovog spora naša javnost konačno doznala poražavajuću činjenicu da Hrvatska već više od dvadeset godina nema svoju sjemenarsku proizvodnju, pa se i ovo sjeme koje smo zaštitili uvozi iz Italije. Osim, dakako, onih koji su sjeme sačuvali, a u Hrvatskoj službeni status čuvara sjemena varaždinskog zelja ima obitelj Cafuk iz Domitrovca. Jurica, naš kandidat za najboljeg mladog poljoprivrednika, na svom velikom imanju pokazao nam je gdje sjeme čuva i pojasnio komplicirani postupak dobivanja sjemena za daljnju proizvodnju.
Veliki planovi
- Ja sam četvrta, a moja će djeca biti peta obiteljska generacija koja čuva ovo sjeme i nema sumnje da će se tradicija nastaviti. Tržište je prepoznalo kvalitetu našeg zelja pa su nam veliki planovi i u izvozu gotovih proizvoda - kaže nam Jurica koji se i javio na natječaj kako bi ukazao na važnost čuvanja tradicije u proizvodnji povrća.
Najveći dio zahtjevnog posla oko sjemena obavlja njegova teta Marija, diplomirana ekonomistica, zaljubljenica u biljnu proizvodnju. Sudjelovala je, kaže, u pregovorima sa Slovencima u ovom sporu i njen je dojam da bi oni bili zadovoljni kada bi im se dopustilo da koriste naziv jer on jamči prepoznatljivost kod kupca.
Na fotografiji: kiselo varaždinsko zelje
Marija je, uz brata Zdravka, Juričina oca, godinama radila na afirmaciji povrćarske proizvodnje, stvaranju zadruga i bolje tržišne pozicije za proizvođače, za malog čovjeka. Ne prođe ni dan da se u obitelji netko ne sjeti lani prerano otišlog Zdravka.
- Evo ovdje imam jedan njegov intervju u kojem govori o važnosti obitelji u poslu na obiteljskom gospodarstvu. Bez obitelji posao kojim se bavimo ne bi imao smisla. Činjenica da naše poljoprivredno gospodarstvo organizirano djeluje i razvija se više od sto godina najbolje govori o tome koliko je obitelj važna i uvijek smo vodili računa o tome da sve što proizvodimo ima obiteljski predznak. To podrazumijeva poštivanje tradicije i iskustava generacija koje su stvarale prije nas, poštivanje zakona prirode i stalno nastojanje da svojom proizvodnjom sačuvamo zemlju kao najvažniji resurs za našu djecu i unuke. Devastiramo li i izgubimo li zemlju, izgubili smo obitelj, a mi to nikako ne želimo - čita nam Marija.
Ove Zdravkove riječi mogle su se čuti i na skupovima na kojima se govorilo o problemima u poljoprivredi, gdje je on kao pravi pučki tribun uvjeravao proizvođače u njihovu misiju čuvanja zajednice i obitelji.
Kruh sa sedam kora
- Na njegovim načelima i ja nastavljam tekovine svojih predaka koji su me naučili raditi, ali su mi i usadili ljubav za rad na zemlji. Moramo priznati da raditi na zemlji nije baš lako ni jednostavno, to je kruh są sedam kora. Ali ja se ne predajem, radim od jutra do sutra i rezultati su tu. Javljam se na sve natječaje. Za dvije godine IPARD investicija vrijedna 200 tisuća eura bit će isplaćena. Sad sam se javio na natječaj za ruralni razvoj projektom vrijednim 1,2 milijuna eura, za koji se nadam da će se realizirati, ako bog da. Vjerujem u sebe i obitelj i rezultati sigurno neće izostati. Sa suprugom Karolinom imam dvoje male djece, Ivana i Ellu, koje odgajam u duhu kako su mene moji roditelji učili. To mi daje vjeru da će naša poljoprivredna loza Cafukovih nastaviti čuvati zemlju i tradicijsku proizvodnju - kaže Jurica.
Njegovi planovi u proizvodnji krumpira, povrća, a osobito varaždinskog zelja vezani su za europske fondove u kojima vidi priliku za razvoj. Prostora za širenje proizvodnje, zapošljavanje i prodaju još uvijek ima jer osim jadranskih destinacija na kojima su Cafukovi desetljećima prisutni sa svojim povrćem. Spoj zelenog i plavog, koji godinama zazivaju političari, kod njih se nije dogodio kroz njihove planove nego zahvaljujući povjerenju i kvaliteti proizvoda.
Nove sorte
Jurica kroz kooperaciju u trgovačke lance plasira dobar dio proizvodnje krumpira i zelja, a nada se da će se dosadašnji korektni odnosi s trgovcima i dalje nastaviti. U razmišljanjima i planovima Jurica se okreće i novim sortama krumpira za specijalne namjene u kulinarstvu.
- Kada bih vam ja sada rekao da potrošači kupuju puno krumpira od sorti koje su industrijske ili za stočnu ishranu, mnogi bi se proizvođači naljutili na mene. Ali nije teško razumjeti proizvođače koji će u ovakvim tržišnim uvjetima sijati vrste koje daju bolji prinos i prihod, a na potrošačima je da se bolje informiraju što kupuju - kaže Jurica.
Dakle, savjet za potrošače; krumpiri nisu samo roza za pečenje i bijeli za kuhanje, ima nešto i u imenima sorti. Pitajte prodavače što prodaju jer ima tu i Mona Lise, Bella Nove, Nataše, Lisete, Marabel. Sorti koji će vam otkriti sasvim nove okuse ranih, srednjih i kasnih sorti krumpira. Koje se tako dobro slažu s varaždinskim zeljem da se čovjek ponekad pita zašto se u varaždinskom kraju nisu uhvatili i proizvodnje bunceka da savršen zimski objed bude kompletan. Možda čak i zaštićen, prije nego što se Ličani (da ne spominjemo opet te Slovence) sjete nečega sličnog.