Bila je to tradicija. Sredina i kraj osamdesetih. Svake nedjelje, nakon ručka, kuhinja bi zamrla. Baka bi uglavnom pokupila ostatke ajngemahteca i jabuka u šlafroku sa stola, gotovo na prstima. Deda bi sjeo na svoje mjesto, na čelo stola, i prstima prebirao po tranzistoru. Tražio je drugi program Hrvatskog radija, pardon Radio Zagreb drugi program, barem pola sata prije početka, i čekao javljanje.
- Mira, molim te... - obratio bi se baki, a baka bi Štefu iz ladice pružila tabletu, koju bi ovaj brže-bolje stavio pod jezik.
Gledao sam taj ritual tjednima, mjesecima, godinama, sve dok djed nije sklopio oči zauvijek. Svaki, ali baš svaki put pola sata prije Dinamove utakmice. Kao osnovac, dok smo zajedno slušali prijenos, jednom sam ga pitao čemu ta "Dinamova...