Tomislav Karamarko izabrao je Split i Vukovar kao mjesta svog direktnog izbornog sraza sa SDP-om i u oba grada doživio vrlo bolan izborni poraz. Onaj tko osvoji Split, govorio je šef HDZ-a odmah nakon prvog kruga, izborni je pobjednik. Vukovar mu je bio važan zbog svoje simbolike.
Nije uspio, nego se u oba slučaja dodatno kompromitirao pokazujući da ne bira sredstva, da je spreman poslužiti se najgorim mogućim, toksičnim metodama za izbornu pobjedu.
HDZ je u Splitu imao vrlo pristojnog kandidata, ali gospodinu Ivaniševiću stranačko je rukovodstvo nametnulo posve neodgovarajuću kampanju. Karamarkovi su trabanti na ružan i lažljiv način pokušavali izgaditi konkurenciju, odnosno SDP-ovu novu zvijezdu Ivu Baldasara.
Kao uglađen i kulturan čovjek, Ivanišević je po svom habitusu mogao predstavljati neki novi HDZ, ali instruirali su ga da kao svoj cilj proklamira okupljanje desnice, čime se automatski ograničio i odrekao glasača centra, bez kojih nema izborne pobjede.
Način na koji je HDZ pokušao SDP-u oteti Vukovar pokazuje da će Tomislav Karamarko i najvažnije državne interese podrediti stranačkim probicima. U tom je pogledu posve bezobziran. U gradu fragilne stabilnosti i osjetljivih međunacionalnih odnosa - što je posljedica ratnih strahota kroz koje je Vukovar prošao - stvorili su uoči izbora nesnosnu atmosferu.
HDZ-ov kandidat za gradonačelnika ponašao se kao da je Vukovar na rubu ratnih sukoba. HDZ je zametnuo antićiriličnu histeriju, igrao na etničku polarizaciju.
Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, koji je u kampanji skinuo masku nestranačke inicijative i predstavio se kao produžena ruka HDZ-a, plašio je ljude proglasima tvrdeći da gradu, pobijedi li opet dosadašnji gradonačenik Sabo, prijeti novo iseljavanje i progoni Hrvata, odnosno da će se Vukovar odcijepiti i pripojiti Srbiji.
HDZ je organizirao i posebne autobuse kojima je svoje birače iz cijele Hrvatske dovlačio u Vukovar, ne pitajući se kako će grad nakon izbora s tom atmosferom nastaviti živjeti.
Tomislav Karamarko uspio je u izbornoj kampanji pokazati nevjerojatan deficit političke odgovornosti: kud on prođe, tu trava ne raste. Za Hrvatsku je jako dobro, a za HDZ-ova šefa moralo bi biti poučno što je popio težak poraz upravo tamo gdje je kampanju maksimalno radikalizirao.