Mlakvu djed Petar Glumičić (84) nikada nije zavolio, iako je u njoj proveo više od pola stoljeća svojeg života, sve od sredine šezdesetih godina, kada se iz rodne Kruščice morao iseliti zbog gradnje hidrocentrale Sklope. Od njegova je sela nastalo jezero, a s premalo novca od odštete i nešto posuđenoga kupio je kuću u selu preko brda. No ta voda hirovite rijeke Like za svake veće kiše prevaljivala bi se preko visoke brane i potapala njegov novi dom. Stručnjaci su zaključili da bi se Mlakva i njoj susjedni Gornji Kosinj, kao i ostala na njih naslonjena sela zauvijek riješili poplava samo kad bi se prva dva potopila, od njih napravilo novo akumulacijsko jezero, a na njemu nova hidrocentrala. I punih pola stoljeća u novoj kući djed Petar to je čekao i slušao kako će se jednoga dana opet morati iseliti. I veselio se tom danu, svjedoči nam njegov sin Stevo, jer mu bijaše dosta više priča o toj vodi, a i sav se narod u međuvremenu iselio, pa mu je bilo ružno.
No, djed životno iskusan i naučen na sporu državnu administraciju bio je uvjeren da će se jednom ipak morati iseliti, ali ne dalje od pravoslavnog groblja na ulazu u selo. I bio je u pravu, umro je prošli mjesec, samo koji dan prije nego što će u Općini Perušić krenuti javna rasprava o Studiji utjecaja na okoliš hidroenergetskog sustava Kosinj, koju provodi Ministarstvo zaštite okoliša i energetike. Radi se o postupku, odnosno dokumentu koji je temelj za izdavanje lokacijske, a onda i građevinske dozvole za gradnju 500 milijuna eura vrijedne investicije HEP-a u srcu Like. Znak je to da će se za najviše dvije godine ostvariti ono o čemu se priča posljednjih 50, velika voda potopit će Gornji Kosinj i Mlakvu te zaseoke Podjelar i Sušanj. Pod vodom će ostati 11,5 milijuna četvornih metara prostora ili 4500 zemljišnih čestica, kuće, gospodarske zgrade, voćnjaci, prometnice, dvije crkve, nekoliko grobalja.
Velika plava mrlja
Ova sela mogu se naći samo u planskim kartama starijim od 1968. godine, jer na svakoj novijoj preko njih se prostire velika plava površina. Znak je to da je prostor predviđen za gradnju akumulacijskog jezera. Automatski to povlači za sobom i činjenicu da je nemoguće nešto graditi u jezeru, pa mještani u tom razdoblju nisu legalno mogli graditi nikakve objekte, nekretnine su im tržišno gledajući obezvrijeđene, a iz istih razloga nije se baš ništa ulagalo u infrastrukturu. Ceste su zato očajne, signala za mobitel više nema nego ima, autobusne linije ne postoje, sela nikada nisu dobila vodu, a vrlo se dobro pazilo da se ne preinvestira sa stupovima javne rasvjete. Egzodus stanovništva bio je neminovan, u selu je ostao samo onaj tko nije imao kamo, starci su umirali, a djeca se nisu rađala. Od nekoliko tisuća ljudi pri zadnjem popisu stanovništva ostalo ih je manje od dvjesto, danas ih je realno stotinjak.
- To je tatu najviše boljelo, što nije više imao u selu s kime ni popričati. Ne znam koliko nas je ostalo, možda 30 duša. Ja sam živio posvuda, radio sam po Italiji, a onda su došle godine i bolesti i vratio sam se tu. Nikada se nisam ženio, kao ni moj brat Jovica, pa smo sada sami. Da se mene pita, ja bih tu selidbu pokušao izbjeći, neka ostane ovako kako je sada. Pitanje je hoće li oni to potopiti, ništa mi konkretno ne znamo, neki sastanci se stalno odvijaju, ali od njih nemamo korisnih informacija pa čekamo. Ako do toga dođe, najradije bismo uzeli novac pa sami odlučili gdje ćemo dalje - kaže nam Stevo Glumičić iz Mlakve.
Stevo Glumičić
Njegov susjed neženja Bogdan Gruičić živi sam sa 91-godišnjom nepokretnom majkom. Ima lijepo imanje, radne strojeve, 15 ovaca, kokoši i tri čamca. Jedan je njegov, a za ostala dva ni sam nije siguran čija su, iako ondje stoje godinama. Na obližnje jezero Kruščicu dolazili su godinama ribiči iz Bihaća, pa bi si dovozili i plovila. Ova koja su ostala dobro mu dođu za poplave, jer inače ne bi mogao komunicirati s ostatkom svijeta.
Bogdan Gruičić
- Bio sam u općini na predstavljanju te studije. Svi nešto pričaju, a nitko ništa konkretno da kaže. Pričaju kako će ptice, rakovi i vukovi živjeti kao prije, da neće imati problema, a što mi to znači kad mene tu više neće biti, a ne znam kamo ću. Odlučio sam srediti imanje, legalizirati sve te objekte da isplata bude što jednostavnija, potrošio sam 15.000 kuna na izmjere, sada čekam da se postupak okonča, da imam čiste papire. Da vam budem iskren, ja bih sve to dao, neka mi daju moju vreću novca, a onda ću ja lako - kaže nam Bogdan.
On točno zna na kojoj će mu se dubini novoga jezera naći imanje. Izračunali su mu mjernici da se njegova kuća nalazi na 513. metru nadmorske visine, a kako će voda zatvoriti baš sve do visine od 540 metara, lako je izračunati koliko će mu se od površine novoga jezera naći krov.
Kuća Štakićevih najveća je u selu, a jedino u njoj ima djece. Doduše, samo vikendom jer 16-godišnji Dragan i njegova dvije godine starija sestra školuju se u Gospiću i preko tjedna žive u domu. Njihova majka Jadranka uglavnom se sama brine o četiri krave i 60 ovaca. Muž joj radi u HEP-u, kompaniji koja će mu uskoro potopiti imanje.
- Moj Dragan je dvostruki županijski prvak u krosu, iako nikada nije trenirao, ojačao je od teških fizičkih poslova. Jedino je njemu u cijeloj Mlakvi malo žao što će se sve to dogoditi. Ja, vjerujte, priželjkujem taj dan. Izgradili smo imanje, nedavno i poslovnu zgradu u kojoj nemamo ni struje ni vode. Da dođem do grada moram paziti ide li tko od sumještana, da ga molim za prijevoz, jer autobusa nema. Kada bi nas isplatili, mi bismo već odlučili što ćemo dalje. Ostali bismo na selu, ali malo bliže gradu - priznaje nam Jadranka.
No, odmah ističe i cijeli problem u ovoj priči.
- O tome se toliko dugo priča da narod više i ne vjeruje u tu stvar. Malo se priča, pa stane, pa opet počne i onda opet ništa. Oni tako pronesu glas, da mi ništa ne pravimo i ne gradimo i ne dogodi se ništa. Kada bi oni rekli “vi se tada i tada sto posto selite”, onda bi sve ovo imalo smisla - smatra Jadranka.
Iz opustjele Mlakve vozimo prema većem Gornjem Kosinju. Mjesto ima školu, poštu i kafić, koji radi samo kad je gazda Ivan Klobučar kod kuće. Tamo su mišljenja podijeljena. Koliko je onih koji bi otišli, toliko je i onih koji žele ostati na svojoj djedovini.
Jedan od onih kojima je dosta ovakvog Gornjeg Kosinja je umirovljeni vojnik Tomislav Mikovčić (45).
Žele normalan život
- Što se mene tiče, sutra idem, ali ista priča ovdje se vrti već pola stoljeća. Pa moj otac koji sada ima 76 godina sluša je od svoje mladosti. Sve je zapušteno, ovdje nema ni perspektive ni smisla ostati. A opet, moraš živjeti. Što ću, sjesti i čekati selidbu? Prije 12 godina sam renovirao kuću, uložio sam 100.000 kuna. I sada si uređujem radionicu. Sve sam legalizirao, za to sam dao 40.000 kuna, sve si mislim kada budu išle procjene, možda me stave u neki viši razred zbog toga - kaže nam Tomislav, također neženja, koji živi s bolesnim roditeljima.
Njegov prvi susjed Josip Pintar (25) javnosti je poznat kao Ponos Hrvatske jer je spasio susjede iz prevrnutog čamca u vrijeme jedne od poplava, ali i kao jedan od najperspektivnijih hrvatskih mladih poljoprivrednika OPG-ovaca, koji se bavi uzgojem krumpira, batata, ovaca i krava. On je uvjeren da od cijele priče opet neće biti ništa, što bi volio.
- Bio sam na javnoj raspravi i pitao hoće li biti ili neće, a oni kažu da to nitko ne može garantirati - kaže Josip.
Ako se ipak dogodi, odselit će se samo malo dalje, a nikako ne iz Like, jer se planira i dalje baviti poljoprivredom.
Osim Josipa, na javnoj raspravi bilo je njegovih dvadesetak sumještana, a svi oni imaju samo jednu poruku: Ili gradite, ili odustanite! Više im je svejedno što će investitor izabrati, ali samo u tom slučaju ostvarit će pravo na normalan život, koji sada nemaju.
A 50 stručnjaka iz raznih područja imalo je pune ruke posla s nizom pitanja na koja su tražili najbolja rješenja kroz istražne radove kako bi definirali sve uvjete pod kojima će HES Kosinj raditi, a da se ne ugroze ponorski prostori i špilje koje kriju endeme. Tehnički, nova bi se akumulacija zapremnine 340 milijuna kubika sastojala od brana Kosinj i Bakovac te tunela Bakovac - Lika - HE Kosinj. Gradnjom akumulacijskog jezera Kosinj i pribranske hidroelektrane Kosinj (HE Kosinj) s dva agregata, snage 11,5 megavata (MW) i 22 MW, hrvatskom elektroenergetskom sustavu osiguralo bi se u prosjeku godišnje 250 gigavatsati (GWh) nove energije na postojećem HE-u Senj i planiranom HE-u Kosinj.
Drugi segment dogradnje predviđa gradnju akumulacije Gusić Polje II te HE-a Senj 2. Tako bi se hidroenergetski sustav Lika-Gacka koji ima kapacitet od 238,5 MW s prosječnom godišnjom proizvodnjom od 1,06 teravatsati (TWh) proširio dodatnim kapacitetom od 412 MW i dodatnom proizvodnjom od 300 GWh godišnje, odnosno ostvario bi se ukupni instalirani kapacitet na slivu od 656 MW i prosječna godišnja proizvodnja od čak 1,3 TWh.
Korist za općinu
Mihael Kurteš, zamjenik načelnika općine Perušić Ivana Turića, ima težak posao. Mora na neki način posredovati i pomiriti interese između HEP-a kao formalnog investitora u ovaj golemi energetski projekt od nacionalne važnosti i naših sugovornika koji su bili dovoljno strpljivi posljednjih pola stoljeća.
- Uvijek su se među njima lomila koplja i pola ih je bilo za, a druga polovica protiv. Na tom području vrlo loše javne infrastrukture ostalo je uglavnom staračko stanovništvo, jer mi ništa nismo smjeli raditi s obzirom na to da naša planska dokumentacija mora pratiti županijsku, odnosno državnu. A tamo su odlučili da je to jezero. U toj priči smo jako dugo. Općina će imati korist od prihoda od proizvodnje električne energije, teško je sada reći koliko, ali moglo bi to biti nekoliko puta više od sadašnjih dvjestotinjak tisuća kuna koje dobivamo od Kruščice. Uplaćivat će nam i sredstva od komunalne naknade i doprinosa, očekujemo i turističke efekte, navodnjavanje Donjeg Kosinja i druge koristi - kaže nam mladi donačelnik Kurteš.
Da bi se zakopala prva lopata prvi je korak da bez većih primjedbi prođe aktualna javna rasprava o Studiji utjecaja na okoliš. U bilježnici za primjedbe koju nam pokazuje sve su stranice prazne, neispisane, ali upozorava da se primjedbe mogu podnositi i Županiji. Studija je bila napravljena i prije desetak godina, ali nikada nije bila raspravljena, pa se može reći da je ovo vrlo ozbiljan korak ka realizaciji, odnosno predviđenom početku radova 2019. godine. Svjestan je da će jedan od najvažnijih problema biti iseljavanje stanovništva te će tu, dalo bi se zaključiti, biti važan lobist za svoje Kosinjane i Mlakvane.
- HEP je u studiji predvidio 20 milijuna eura za isplatu vlasnika 4500 zemljišnih čestica na površini od 50 četvornih kilometara. Odlučili su provesti, odnosno financirati geodetsku izmjeru kako bi se ustanovili stvarni vlasnici zemljišta, jer su knjige prilično nesređene. Puno je suvlasnika koji to i ne znaju, jer nisu provedene ostavinske. Samo ti poslovi stajat će više od šest milijuna kuna. Izvjesno je da će vlasnici birati između tri do pet ponuđenih modela odštete: od isplate u gotovini, preko kupnje i adaptacije kuća u neposrednoj blizini akumulacije u kojima više nitko ne živi, zbrinjavanja na području Perušića u stambenim zgradama uz isplatu do kupnje zemljišta i obeštećenja na taj način izvan općine Perušić - kaže nam Mihael Kurteš.
Mihael Kurteš
Ovi su ljudi doista godinama bili građani drugog reda. Ne samo da nisu smjeli graditi legalno poput ostalih stanovnika Republike Hrvatske, nego nisu samo tako mogli legalizirati nelegalno sagrađene objekte, na što su bili primorani. Država je, naime, njih smatrala stanovnicima tzv. plavog područja, koje nije u građevinskom području, pa im je postupak legalizacije naplaćivan trostruko više nego drugdje. Osim toga, gotovo je apsurdno da im je čitavo vrijeme obračunavan vodni doprinos i naknada za slivne vode, iako su s vodom imali samo problema tijekom poplava, ne i koristi, jer nitko nema vodovod.
Nema doprinosa
- Mi smo ih zato oslobodili komunalnog doprinosa da barem malo olakšamo, ostale stvari i nisu u našoj domeni. Realno, tko će ulagati u infrastrukturu, ceste, vodovod kada se konstantno planira potapanje - pita se donačelnik.
Siguran je u jednu stvar. Inzistirat će, kaže, da ti ljudi budu pošteno isplaćeni. No u svemu ovome postoje stvari koje nemaju cijenu, a to su emocije. One su svakako prisutne kada se govori o izmještanju grobalja, odnosno posmrtnih ostataka pokojnika. Bilo je prijedloga da se izmjeste samo nadgrobni spomenici, no to se vjerojatno neće dogoditi, nego će se ekshumirati posmrtni ostaci te će se praktički seliti kompletna groblja.
- Ideja je da se objedine groblja na jednoj lokaciji s posmrtnim ostacima. Važno je ljudima ostaviti izbor koji će se poštovati. Ono što se više ne razmatra jest neki oblik masovne grobnice u koju bi bili položeni svi ostaci - kaže Kurteš.
Javilo im se i Ministarstvo kulture koje zanima kako će završiti kulturna baština toga kraja. Planira se gradnja memorijalnog centra na koji bi se ugradilo i postavilo sve što će svoje mjesto izgubiti zbog akumulacije. Tu bi bili predmeti i kulturni te sakralni objekti. Postoji mogućnost da se iz dvije crkve izvuku oltari i vrijedne umjetnine, a građevine ostanu potopljene te čak i da se cijele građevine dislociraju. Kako će se i kada sve to izvesti još se ne zna, sve je u fazi planiranja.
- Znam da su ljudi nestrpljivi, ali istina je kada kažemo da se još ništa pouzdano ne zna. Ne znaju to ni u HEP-u. Ako se Studija utjecaja na okoliš ne usvoji, opet od svega neće biti ništa.- kaže Kurteš.