Boži Prki je prekipjelo. Tog srpanjskog jutra 2006. godine predsjednik Uprave Privredne banke Zagreb ljutito je dohvatio telefon i nazvao Tomislava Karamarka, ravnatelja hrvatske Protuobavještajne agencije. Bez okolišanja pitao je Karamarka: zar je moguće da se Protuobavještajna agencija uključila u pomaganje američkoj tvrtki Barr u preuzimanju hrvatske Plive, tada najveće farmaceutske tvrtke u srednjoj i istočnoj Europi? Na drugom kraju linije Karamarko se smrznuo.
Hrvatska Protuobavještajna agencija, skraćeno POA, osnovana je 2002. sa zadaćom "da provodi protuobavještajno djelovanje u zemlji, te da prikuplja, analizira, obrađuje i ocjenjuje podatke o djelovanju stranih obavještajnih službi u Hrvatskoj". Također, POA je trebala pratiti "pojedine osobe, skupine i organizacije na teritoriju Hrvatske, koje su predstavljale prijetnju nacionalnoj sigurnosti". Imala je i zadaću spriječiti strane špijune da prisluškuju i prate hrvatske visoke dužnosnike, objekte i prostore, te od stranih obavještajaca štititi važnije skupove i sastanke kada bi to zatražila Vlada.
Prljavi ruski novac
Budući da je i strano preuzimanje neke kompanije od nacionalnog interesa također sigurnosno pitanje, na proljeće 2006. POA je hrvatskom političkom vrhu dostavila izvješće o tome kako je u islandskoj farmaceutskoj tvrtki Actavis, prvom ponuđaču za preuzimanje Plive, "prisutan prljavi ruski novac". Neformalne informacije o izvješću dospjele su i do Prke i on ih je kao iskusni političar smjesta interpretirao kao POA-ino svrstavanje protiv Actavisa i svih hrvatskih interesnih i lobističkih skupina kojima je bilo u interesu da upravo Actavis kupi Plivu , a ne netko drugi.
Neka se POA ne miješa
Božo Prka, glavni direktor druge po veličini hrvatske banke, u vlasništvu talijanskog divovskog financijskog konglomerata Intese, ministar financija u vladama Nikice Valentića i Zlatka Mateše, pitao je šefa hrvatskih civilnih špijuna zar je moguće da se POA na taj način uključila u jednu čisto poslovnu transakciju. Rekao mu je da bi mu bilo drago da POA, ako se već morala uključiti u to preuzimanje, u tom procesu bude neutralna. No, za Karamarka je i sam taj poziv bio šokantan. Odmah je zamislio kako bi to bilo da neki američki direktor nazove šefa američkog FBI-a i kaže mu "miči prste s mojeg poduzeća".
Zna li on uopće čime se POA bavi, zašto ne pogleda hrvatske zakone i o tome se ne informira, rekao je Karamarko Prki, "nije mi jasno kako ste takvo što uopće mogli pomisliti, niti kako se POA mogla uključiti u taj proces". Kasnije će obojica novinarima demantirati da je u tom telefonskom razgovoru bilo povišenih tonova, no prilično je očito da ih je bilo. Karamarko je zaključio da mu je to dužnost pa je o Prkinu pozivu obavijestio i premijera Ivu Sanadera.
Da je POA izradila izvješće u kojemu je napisala kako je islandski Actavis, pretendent na Plivu, u vlasništvu "ruske mafije", potvrđuje i Damir Polančec, tadašnji potpredsjednik u Sanaderovoj Vladi, koji je također dobivao i čitao POA-ine raporte. No zašto su glasine o tom dokumentu toliko uznemirile i uzrujale Božu Prku, glavnog direktora Privredne banke?
Prka je radio za Actavis! Ocrnivši Actavis, glavna hrvatska civilna protuobavještajna služba neizravno je zapravo ustvrdila da i Prka i njegova banka u talijanskom vlasništvu peru "ruski prljavi novac", zarađen valjda krijumčarenjem nafte, droge, oružja i Ukrajinki. Nimalo ugodna insinuacija.
Tektonski raskol
Prodaja Plive proizvela je na proljeće 2006. tektonski raskol poprijeko hrvatske poslovne i političke elite, a Božo Prka u odnosu na premijera Sanadera i njegove najbliže suradnike našao se na suprotnoj strani rasjeda. Prve napukline pojavile su se u samoj Plivi. "Na rezultate u 2006. godini značajno će utjecati snažan pad prihoda od rojaliteta zbog isteka Plivinih patenata za azitromicin u SAD-u, Japanu i zapadnoj Europi", zloslutno je 1. ožujka osvanulo u Plivinu izvješću o poslovanju za 2005. "Uvjeti novog ugovora o opskrbi sirovine azitromicina sklopljeni s kompanijom Pfizer također će negativno utjecati na rezultate s obzirom na prijašnje godine..."
Ni brojke u izvješću nisu bile dobre. Pliva grupa zabilježila je šest-postotni rast prihoda u odnosu na prethodnu godinu, ali i 10-postotni pad operativne dobiti i 75 milijuna dolara neto gubitka. Kompaniju je skupo stajao drastični zaokret od strategije proizvodnje vlastitih, prema strategiji generičkih lijekova, započet u 2005. i praktično dovršen u veljači 2006. prodajom Istraživačkog instituta, najvećeg Plivina ponosa. A kao generička kompanija, još k tome sa slabim poslovnim perspektivama, Pliva je postala idealan plijen globalnih divova kakav je bio Actavis. Slutnje da se upravo tako nešto sprema dodatno je pojačalo ničim izazvano priopćenje Plivine Uprave iz sredine ožujka kako "Pliva nije na prodaju".