ANALIZA

KOLUMNIST JUTARNJEG PROUČIO JE SPORNI ČLANAK MINISTRA OBRAZOVANJA Inoslav Bešker: 'Pavo Barišić je možda bio nemaran, ali nije plagijator!'

Zagreb, 201016.
Prostorije MZOS, Svetice.
Dosadasnji ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Sustar predao je funkciju novom ministru Pavu Barisicu.
Na fotografiji: Pavo Barisic.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / HANZA MEDIA

Nema dokaza da je ispuštanjem referencije u jednoj bilješci uz tekst (fusnoti) postupio s nakanom plagiranja. Ima više indicija da je posrijedi bio puki nehaj

Je li dr. Pavo Barišić plagirao dio tuđeg teksta u svome članku “Does Globalization Threaten Democracy?” (Synthesis philosophica, vol. 23, fasc. 2, Zagreb 2008)?

Neovisno od onoga što jesu ili nisu rekla nadležna tijela na sveučilištima u Splitu i Zagrebu, odnosno etičko vijeće Sabora, po savjesti smatram da kolega Barišić nije plagirao, tj. da njegov propust u citiranju nije plagijat u smislu opće i u smislu kaznene definicije tog pojma. Smatram da je posrijedi nemar, prvo njegov, a onda i propust recenzenata njegova članka.

Plagijat je definiran kao “slijepo oponašanje, odn. prisvajanje tuđega djela” (Hrvatska enciklopedija), ili pak kao “književno, znanstveno ili drugo djelo nastalo prepisivanjem u cjelini, u bitnim ili u prepoznatljivim dijelovima i prisvajanjem tuđega rada uloženog u to djelo” (Hrvatski enciklopedijski rječnik). Plagijat je u Hrvatskoj i kazneno djelo: Kazneni zakon (čl. 284) zaprečuje: “Tko protivno propisima kojima se uređuje autorsko i srodna prava pod krivim imenom, svojim imenom ili imenom drugoga označi tuđe autorsko djelo ili protivno autorovoj zabrani označi djelo autorovim imenom te ga objavi ili se koristi njime ili dopusti da se to učini - kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine”, s time što se to kazneno djelo “progoni (…) po prijedlogu oštećenika ili druge zainteresirane osobe”, dakle ne po službenoj dužnosti Državnog odvjetništva. Tu ipak treba nužno imati na umu čl. 27 gdje piše: “Kažnjivo je postupanje s namjerom da se počini kazneno djelo. Postupanje iz nehaja kažnjivo je samo kada je to zakonom izričito propisano”.

Prisvajanje tuđeg izuma

Kao što vidimo, plagijat je težak etički prekršaj i kazneno djelo - ali pod uvjetom da je postojao dolus. Nema dokaza da je Barišić ispuštanjem referencije u jednoj bilješci uz tekst (fusnoti) postupio s nakanom plagiranja. Ima više indicija da je posrijedi bio puki nehaj.

Napokon, postoji razlika u opsegu i posljedicama plagijata. Definitivno nije svejedno je li prisvojen i eksploatiran tuđi izum (kako je Graham Bell prisvojio Meuccijev izum telefonije, a Marconi Teslin izum bežične telegrafije, odnosno radioveze), je li plagirana doktorska disertacija koja daje osnovu za znanstvenu karijeru (ili je u disertaciju unesen zatajen članak naprasno preminula suradnika, ili je disertacija rezultat timskog rada mentorovih suradnika - čemu smo bili suvremenici u Hrvatskoj), je li preuzeta tuđa ocjena ili je, kao u Barišićevu slučaju, pri referiranju podataka ispušten izvor (i to sekundaran, čega možda nisu bili svjesni ni autor ni njegovi kritičari, jer su primarni izvori bili otprije u javnoj domeni, o čemu kasnije).

Napokon, ružno je raspravu bilo o kojem i čijem plagijatu prebacivati na ideološko ili političko područje. Kakve veze s Marconijevim plagiranjem Tesle ima činjenica da je Marconi bio fašist, a Tesla antifašist? Bi li plagijat imao drukčiju težinu da su jedan ili obojica pripadali suprotnom taboru?

“Vratiti dite materi”, u ovom slučaju, znači vratiti se meritumu, “inkriminiranu” članku, prekinuti skolastičku raspravu o broju zubi uvidom u konjske žvale i zube oko njih.

 

Intelektualno vlasništvo

Članak “Does Globalization Threaten Democracy?” (“Ugrožava li globalizacija demokraciju?”) opseže (zajedno sa znanstvenim aparatom) nešto više od jednoga autorskog akta. Svrstan je u pregledne članke (nije, dakle, predstavljen kao izvorno znanstveno djelo niti ima te pretenzije). Svrha mu je upoznati publiku s filozofskim uvidom u odnos koncepata demokracije i globalizacije, polazeći od dvojice ključnih filozofa klasičnoga njemačkog idealizma, Kanta i Hegela, te od pretpostavke da smo svjedoci nove epohalne promjene koja ište nov tip demokracije: nakon izravne koja je karakterizirala polis, pa predstavničke prikladne za nacionalnu državu, prijelaz na nadnacionalnu, zapravo globalnu politiku, zahtijeva novu bitnu preobrazbu bitka demokracije. U tom sklopu Barišić konstatira da je, u Hegelovim kategorijama govoreći, globalizacija proizvod širenja civilnog društva preko političkih granica.

Kao potkrepu, neku vrstu korolara, navodi inicijativu o Ligi demokracija, te otvara o tome bilješku br. 4. Nota bene: u svemu članku Barišić koristi fusnote za sažetke ili doslovne citate izvora, svaki put potkrijepljene referencijom. Jednako je koncipirana i fusnota br. 4, samo što manjka referencija. Ne treba biti prekomjerno dobrohotan pa zaključiti da je Barišić i tu uvrstio izvore a ne svoje originalne zamisli. I da je izostanak referencije zaista omaška, a ne “prisvajanje tuđeg djela”. U prvom sljedećem pojavljivanju istog članka, na španjolskom jeziku, fusnoti je pridružena referencija koja upućuje na Stephena Schlesingera, člana zaklade Century. Španjolsko izdanje objavljeno je prije bilo koje prijave protiv Barišića. To je jasna indicija da Barišić nije kanio prisvojiti tuđe intelektualno vlasništvo, nego da je izostanak referencije, u fusnoti namijenjenoj izvorima (opetujem: izvorima), bio omaška. Autorov nemar u tekstu na engleskome, recenzentov propust u časopisu Synthesis philosophica.

U toj fusnoti ponavlja se što je Schlesinger objavio u svome blogu na websiteu The Huffington Post još 14/VI/2008 pod naslovom “Why The Democracy League Won’t Work” (Zašto Liga demokracija neće funkcionirati): da Liga demokracija pripada “među koncepte o kojima se najviše govori u američkim vanjskopolitičkim krugovima”. Slijedi Barišićeva primjedba (koje nema u Schlesingerovu blogu) da je filozofski temelj tog koncepta Kantova ideja o “trajnom miru”. I ta primjedba govori o izvoru, bez (uostalom izlišne) referencije na Kantovu istoimenu filozofsku skicu. Nastavak o grupi demokratskih nacija koje bi mogle jamčiti zaštitu ljudskih prava u svijetu može se povezati za Schlesingerovim blogom (uz kuriozitet: u znamenitoj fusnoti Barišić piše o “100 demokratskih nacija”, kao i Schlesinger u blogu, ali u knjizi gdje se Barišić poziva na Schlesingera, broj nacija sveden je na 50, kao u izvornoj McCainovoj ideji; nije bitno, ali je indikativno po stupanj akribije). Naposljetku navodi iste korifeje te ideje, Johna McCaina, Iva Daaldera, te Anthonyja Lakea, s time što Schlesinger ne navodi period u kojemu je ideja izložena, a Barišić kaže “u posljednjem desetljeću”.

E, sada kad smo stekli uvid u sadržaj te fusnote, mislim da svaki čitatelj može sam zaključiti je li posrijedi takav znanstveni doseg koji se ima zašto plagirati, odnosno plagiranjem kojega bi navodni plagijator stekao bilo kakvu korist. Naime, sadržaj Schlesingerova članka sam po sebi nije znanstven nego politički, a podaci koje Barišić odande preuzima nisu ni u kojoj mjeri rezultat nekoga Schlesingerova istraživanja, nego njegova uvida u političke stavove javnih političkih djelatnika objavljenih i dostupnih u javnoj domeni. Dakle, Schlesingerov blog je, u najbolju ruku, sekundarni izvor, a primarni izvori su stavovi Lakea, Daaldera, te ponajprije McCaina - a svi ti autori su uredno navedeni i u famoznoj fusnoti 4.

Primarni izvor

Podatak da je John McCain istupio s konceptom “Lige demokracija” i pretpostavkom da bi ona “mogla pružiti odgovor na globalnu humanitarnu krizu” nije, dakle, rezultat nekoga Schlesingerova istraživanja, koji bi on ekskluzivno objavio 2009 (kako ga Barišić citira), tim prije što ga nalazimo u Schlesingerovu blogu 2008, pošto ga je McCain izgovorio, pa objavio na svome websiteu www.johnmccain.com (http://www.johnmccain.com/Informing/News/Speeches/Read.aspx?guid=43e821a2-ad70-495a-83b2-098638e67aeb). O tome se naširoko raspravljalo. David Brooks je McCainovu ideju hvalio u kolumni u The New York Timesu potkraj srpnja 2008, u isto doba je The Wall Street Journal objavio kako John Bolton predviđa da “ta Liga neće stići nikamo”, u Guardianu je Lionel Beehner u početku kolovoza pretresao sve glase za i protiv, a još u svibnju te iste godine je Thomas Carothers (potpredsjednik organizacije Carnegie Endowment) iznio svoje rezerve u pogledu toga što bi “Liga demokracija” značila po političke i sigurnosne zadaće Sjedinjenih Država Amerike. Carothers je, kao i Schlesinger, zaključio da Liga demokracija ne bi funkcionirala - ali mjesec prije Schlesingera, koji ni tu nije bio originalan (ali Carothersa nije ni spomenuo, kamoli da bi ga referirao).

Da sam nekom nesrećom bio recenzent teksta u časopisu Synthesis philosophica (a nisam mogao biti, jer sam filozofiju samo apsolvirao 1970), onda bih autora (anonimnoga, jer recenzent u pravilu ne zna čiji tekst recenzira) uputio na primarni izvor (konkretno na McCaina), a ako bih mu sugerirao sekundarni izvor, to bi bio prije Carothers nego Schlesinger, u konkretnom slučaju replikant.

Propust u citiranju

Možete mirno reći da je i Barišić u danom slučaju bio replikant. Ne bih se složio, jer je s pravom potegao koncept globalizacije od Kolumbovih otkrića 1492 (ne vjerujem da je propustio citirati potpisanoga, jer je to bjelodan podatak iz opće kulture), te jer je McCainovu propagandnu ideju stavio ne samo u kontekst Ujedinjenih naroda, nego i u brazdu Kantovih i Hegelovih ideja. Napokon, ponovimo, recenzent je njegov članak razvrstao kao pregledan, a ne kao izvorni znanstveni - a u tom okviru je više nego dostojan.

Eto zašto propust u citiranju u preglednom članku jednoga sekundarnog izvora ne mogu smatrati zbiljskim plagijatom. Po savjesti smatram da je posrijedi propust u navođenju a ne prisvajanje dijela tuđeg djela, dakle da je riječ o grešci a ne o grijehu.

ELIPSO

Izdvajamo