Naš je klub ugledan i u svjetskim razmjerima etabliran ugostiteljski objekt koji je u velikoj mjeri zaslužan za hvarski turistički boom nakon Domovinskog rata, napisali su vlasnici tvrtke Hrenovka d.o.o. u pismenoj žalbi na odluku Porezne uprave o zatvaranju njihova beach-bara na Paklinskim otocima kraj Hvara. Otprilike kao kad ubojice, silovatelji, gangsteri i šverceri heroinom u žalbama podsjećaju na svoje zasluge u obrani Domovine.
Mondeni klub Carpe Diem Beach poreznici su zapečatili zbog sto dvadeset hiljada kuna viška u blagajni, a vlasnici u pismenoj žalbi, sve se pravdajući kako im baš toga dana nisu radile fiskalne kase, a onda surovom igrom slučaja istog dana ostali i bez ovjerenih paragon-računa i na kraju, eto, podsjećaju i na svoje zasluge u ratu. Pardon, nakon rata. Najpreciznije, “u turističkom boomu nakon Domovinskog rata”.
Za razliku od poreznika, njihova računica nepogrešivo pokazuje kako, citiram, “nikome nije u interesu da se Carpe Diem zatvori”. Krunski argument za to sačuvali su za kraj: “U trenutku kada su porezni inspektori vršili nadzor, u klubu su bili prisutni Lazar Radjenović, gradonačelnik Budve, Alexander Lutz, poznati hotelijer iz Njemačke, Vladimir Spirin, vlasnik šest restorana u Petrogradu, Ante Todorić mlađi, član uprave Agrokora d.d., Joe Pehar, potpredsjednik Deutsche Bank u Londonu, i njegov prijatelj, sin osnivača E-baya.”
Nije Carpe Diem Beach, shvatili ste, neka smrdljiva buregdžinica za pripitu mlađariju, nije to memljiva špelunka u trajektnoj luci niti jeftina zalogajnica za proletere, to je, kako ono, “ugledan i u svjetskim razmjerima etabliran ugostiteljski objekt”. U kojemu se okuplja fini, ugledan i u svjetskim razmjerima etabliran svijet, gospoda biznismeni, hotelijeri, bankari i Todorići.
- Oprostite, nisam vas odmah prepoznao - skušeno se valjda posramljeni inspektor trebao nakloniti bogatom nasljedniku Anti Todoriću Džej-Aru. - Užasno mi je neogodno, mogu li vam platiti piće? Bilo što? Ups, odvezale su vam se vezice na cipelama! Sad ću ja to...
- Ne, u redu, samo vi radite svoj posao, galantno bi se tada nasmiješio Džej-Ar, mlad čovjek, a već veliki gospodin, naginjući se pod stol. - Kažem, u redu je, možete ustati.
- Ne, ne, gospodine, vi ne shvaćate, ovaj klub je za hvarski turistički boom nakon Domovinskog rata zaslužan barem jednako koliko i vi za gospodarski boom jedine nam i vječne Hrvatske! Tko sam ja da mu sudim? - raskrivio bi se inspektor udarajući šakom o grudi, a onda pred svima pocijepao prijavu, ugurao je u usta, i sve plačući, dok se gospoda za stolom u nelagodi nakašljavaju, cijelu progutao. Pa na kraju izvadio pištolj, zagrizao cijev i jednim metkom zaključio insekciju mondenog kluba Carpe Diem Beach.
Tako bi uz pismenu ispriku Porezne uprave preko cijele stranice novina i neopozivu ostavku predsjednika Vlade završila cijela stvar, samo da inspekcija želi dobro i hvarskom turizmu i hrvatskoj državi i hrvatskom narodu kao takvom, svima dakle kojima je “u interesu” Carpe Diem, jedno od rijetkih mjesta gdje gospoda bogataši i njihova djeca, celebrityji i zvijezde show-bizza usred ljetnog ludila mogu u miru i diskreciji popiti piće.
Jer jedno je, jasno, remetiti mir bezimene fukare koja u fast-foodu zvače tople sendviče, zajebati ručak nekom penzioneru koji je kod babe na pazaru naumio kupiti dvije španjolske paprike za ručak, ili zatvoriti prljavi štekat dok za plastičnim stolovima svoj jeftini “radler” cijevči stoka sitnog zuba od koje ni hrvatska ekonomija, ni hrvatski ugled u svijetu nemaju baš ništa. A sasvim drugo zatvoriti ugledan i u svjetskim razmjerima etabliran ugostiteljski objekt dok u njemu svoje svjetloplave koktele ispijaju crnogorski gradonačelnici, njemački hotelijeri i ruski biznismeni, potpredsjednici Deutsche Bank, djeca osnivača E-bayja i članovi uprave Agrokora.
Malo se tko usudio tako iskreno i na glas - žaleći se svojom predstavkom i Poreznoj upravi i dnevnoj štampi reći ono što ionako znamo, ali se skanjujemo izgovoriti: da su bogataši bolji ljudi. Bogataši mogu što mi ne možemo, oni mogu zaposliti deset hiljada ljudi, bespravno sagraditi ljetnikovac veličine katedrale ili automobilima ubijati ljude, pa mogu valjda jebemumater i šampanjac od soma eura popiti u miru.
Oni to mogu i moraju moći jer njihov interes je i naš interes, glasovita je zamjena teza, genijalna podvala koja je s vremenom postala službenom državnom ekonomskom platformom. A naš je interes čudo jedno nepojamno. U našem je interesu tako bilo I da kupuju tvornice i hotele za kunu, i da smanjuju plaće i otpuštaju radnike, u našem je interesu da grade velebne dvore i kupuju jahte, da se besramno bogate i bahato troše, jer sve dok je dobro njima, bit će dobro i nama. Još, istina, nije, ali bit će. U našem je interesu čekati.
Baš kao što je u našem interesu i da ih ne zajebavaju financijski inspektori. U njihovim knjigovodstvima ili na terasama ekskluzivnih beach-barova, posve svejedno.
Najzad, nije ni njima lako zadovoljiti nezajažljivu gologuzu fukaru. Što, kako vidimo, gleda samo svoje interese.