Uistinu ne znamo je li riječ o lošem i nespretnom izboru riječi, o nerazumijevanju ili namjernom izbjegavanju konteksta, ili, pak, o namjeri daljnjeg zaoštravanja odnosa između države i većeg dijela društva s jedne, te Katoličke crkve s druge strane, ali nadbiskup Bozanić u svojoj je novogodišnjoj propovijedi izgovorio i rečenicu zbog koje bi se dugo vremena mogao nalaziti u krajnje neugodnom položaju.
Kritizirajući Vladin zdravstveni/spolni odgoj, kardinal je, naime, govoreći o nezadovoljstvu Crkve i onih katoličkih roditelja koji se protive spolnom odgoju, ustvrdio kako je ovdje “na ispitu i mir u Domovini”. Crkva, kao i koji drugi legitimni sudionik hrvatskog javnog života, uistinu ima nesporno pravo izražavati svoje stavove kada i kako to želi, i tu njenim predstavnicima baš nitko ne smije ništa prigovoriti.
Ako se Crkva kani ponašati kao politička stranka, što uostalom i čini u posljednjih nekoliko mjeseci, to je, također, njen problem i njena odluka: nadamo se da će biti dosljedna, i da će u određenoj formi sudjelovati na prvim idućim izborima.
Kao formalna saveznica i pokroviteljica bilo koje političke stranke, Crkva će steći pravo da utječe na donošenje zakona, jer će je za to ovlastiti birači, koji su na izborima glasovali za crkvenu stranku (pod uvjetom da crkvena stranka uđe u parlament).
Međutim, dok se ne pojavi na biralištima kao legitimni politički predstavnik određenih društvenih skupina, Crkva se uistinu ne može miješati u donošenje zakona. To je aksiom sekularne države, koji se ne smije dovoditi u pitanje. Crkva, dakle, može i treba govoriti što želi, može se aktivno uključiti u politiku, pod istim pravilima koja vrijede za sve druge političke natjecatelje, ali crkveni predstavnici ipak ne bi trebali - čak i da se odluče formalno baviti politikom - prizivati ratno stanje.
Hrvatska je, iz samorazumljivih razloga, preosjetljiva na ratna stanja. Uistinu je nejasno kako protumačiti izjavu kardinala Bozanića, koji, sasvim sigurno, ne pripada među crkvene radikale, o spolnom odgoju, kao o pitanju mira u Domovini. Misli li kardinal da će se Hrvatska rascijepiti na dva tijela, nastavi li se s dosadašnjom praksom školskog spolnog odgoja?
Najavljuje li kardinal masovne akcije građanske neposlušnosti, u organizaciji Crkve i laičkih udruga? (Ako je riječ o tome, ne vidimo tu nikakav problem: građanska je neposlušnost normalni dio političkog ponašanja).
Ili, naprosto, kardinal ponovo prijeti Vladi, koristeći dosad najteže kvalifikacije.
Ako se radi o ovom posljednjem, Josip Bozanić postupio je neobično neodgovorno.
Jutarnji list već se nekoliko mjeseci zalaže za jednostavno, efikasno i maksimalno demokratsko rješenje spora između Vladine politike s jedne, i nastojanja Katoličke crkve i laičkih katoličkih udruga s druge strane.
Neka Crkva i laičke udruge što prije započnu s prikupljanjem potpisa za referendum o spolnom odgoju.
Prikupe li dovoljno potpisa, neka se referendum o spornim pitanjima što prije održi, s jednakim propagandnim mogućnostima za obje strane. Ako Crkva i laičke udruge pobijede na referendumu, jasno je da će se sporni zakoni morati promijeniti. Ako Crkva izgubi na referendumu, sporni će zakoni ostati na snazi. Referendum će, u svakom slučaju, pokazati stvarnu volju hrvatskih građana. Ishod takvog referenduma predstavljao bi posve neprijepornu pobjedu demokracije, kojoj se ne bi moglo utemeljeno prigovarati.
No, Katolička crkva, zasad, ne želi ni čuti za referendum (što sugerira da se plaši rezultata), nego umjesto toga optužuje sve elemente hrvatskog društva, koji se s njome ne slažu, za nedostatak demokracije ili, čak, za “diktaturu relativističkih vrijednosti”.
Takvo je postupanje Crkve i laičkih katoličkih udruga više nego licemjerno i društveno štetno.
A Bozanićeva je tvrdnja da se inzistiranjem na školskom spolnom odgoju ugrožava mir u Domovini, zapravo prilično protupatriotska te u određenom smislu blasfemična.