Vlada je odustala od još jedne nužne reforme. One teritorijalnog ustroja države. Neće se dirati u preglomaznu arhitekturu lokalne uprave, s bezbroj općina, gradova i županija. Premda se mreža lokalne vlasti pretvorila u stroj efikasan ponajprije u gutanju para, Kukuriku preferira status quo. Što i nije neko veliko iznenađenje. O racionalizaciji beskrajno razgranatog aparata lokalne samouprave lijeva je koalicija govorila samo do dolaska na vlast. Otkako su u sedlu, gotovo nikako.
Iz Vladinih se redova zna objašnjavati da se teritorijalni preustroj države ne isplati: velik je to i krvav posao , a korist, navodno, mala ili nikakva. Ali to jednostavno ne stoji. Ako Velika Britanija, u kojoj živi 13 puta više stanovnika, ima gotovo isti broj općina kao i Hrvatska, to znači da se ovdje ignorira faktor racionalnosti.
Svojedobna studija Ekonomskog instituta pokazala je da bi više od polovice općina i gradova trebalo ukinuti jer sami sebe ne mogu financirati. Većinu svojih proračunskih sredstava potroše na vlastite zaposlenike i materijalne troškove i fiskalno su neodrživi. Stručna je procjena da bi se trebalo vratiti na stanje prije 1992. godine, kada je Hrvatska imala samo 101 općinu. Promjene koje je tada proveo vladajući HDZ rezultirale su pravom eksplozijom, odnosno višestrukim povećanjem broja jedinica lokalne vlasti.
Svejedno, Vlada premijera Milanovića, koja se inače hvali da zavodi red u državi, u tog Moloka neće dirati. Lako je pretpostaviti i zašto. Iz istih razloga iz kojih se i HDZ-u mili postojeći ustroj. Hrvatska ima enorman broj općina zato jer to odgovara političkim strankama.
Mreža lokalne vlasti služi, naime, prije svega zbrinjavanju stranačkih kadrova. Jedno recentno istraživanje Jutarnjeg lista pokazalo je da se nakon svakih lokalnih izbora pozapošljava oko pet tisuća ljudi. Od izbora do izbora , a tako je unazad petnaestak godina, broj zaposlenih u lokalnoj administraciji poveća se za barem pet posto.
Otprilike toliko naraste i broj zaposlenih u lokalnim komunalnim poduzećima. Svaka vlast stvara svoju strukturu i dovodi svoje podobnike. Zato političke stranke bježe od reforme teritorijalnog državnog ustroja. Ne odgovara im ukidanje prekobrojnih općina i nekorisnih županija. Reduciranjem njihova broja smanjio bi se kanal kojim korumpiraju vlastito članstvo. Očito je da u tom pogledu između SDP-a i HDZ-a nema razlike. Riječ je zapravo o svojevrsnom prešutnom strateškom partnerstvu.