Kad neka strana kompanija želi kupiti hrvatsku tvrtku, ona digne kredit i od zarade koju ostvari u toj tvrtki vraća svoje zaduženje. Nema nikakvog razloga da, po istoj logici, u slučaju Ine tako ne učini i hrvatska Vlada: sklopi aranžman s fondovima ili bankama, osigura novac i vraća ga iz dobiti koju ostvari u Ini – tvrdi u izjavi za Slobodnu Dalmaciju prof. dr. Ljubo Jurčić, predsjednik Hrvatskog društva ekonomista. Jurčić je uvjeren da za najveću hrvatsku kompaniju postoje dobra rješenja, ali da ih Vlada još uvijek ne nudi.
− Ne zaboravimo pritom i HNB, koji svojom intervencijom može povećati količinu novca u optjecaju i tako osloboditi nekoliko milijardi kuna smanjenjem stope obvezne rezerve u bankama. Ne bi bilo prvi put da HNB poseže za takvim rješenjem – smatra prof. dr. Jurčić.
Bivši guverner Željko Rohatinski tako je koncem 2008. godine oslobodio osam milijardi kuna. HNB je isti potez povukao i u proljeće 2012. godine, smanjujući obvezne rezerve banaka s 15 na 13,5 posto, kako bi sa 4,1 milijardom kuna potaknuo posustalo domaće gospodarstvo.
U Vladi ne kriju da su zainteresirani za preuzimanje kontrole nad Inom, ali za sada razmatraju drugi model. Uvjereni su, naime, da u Bruxellesu ne bi s oduševljenjem dočekali novo zaduženje Hrvatske, to više što se Vlada zbog loših gospodarskih pokazatelja već nalazi pod većim povećalom i prijeti joj stroga procedura Europske unije predviđena za zemlje s prevelikim proračunskim deficitom. Stoga bi se rješenje tražilo u posebnom aranžmanu s europskim bankama.
Prema jednoj interpretaciji, Hrvatska bi iskoristila pravo na prvokup Ine i tim novcem povećala svoj udio u toj naftnoj kompaniji, a potom ga najkasnije za dvije godine prodala nekom novom strateškom partneru. Nije isključeno da bi u tom slučaju Hrvatska mogla nešto i zaraditi, jer stručnjaci procjenjuju da, zbog kretanja na globalnom svjetskom naftnom tržištu, u ovome trenutku Inina dionica kotira nešto manje nego što je njezina realna vrijednost. Mađarski MOL osporava, doduše, Vladi pravo prvokupa s obrazloženjem da je prekršila ugovor iz 2009. godine.
Unatoč tome, u Banskim dvorima uvjereni su da će − ako se u konačnici doista odluče izići iz vlasništva Ine − mađarska strana ipak prvo hrvatskoj Vladi ponuditi prodaju svojeg udjela. U slučaju da se Vlada ipak ne odluči kupiti dionice Ine, a MOL proda tvrtku nekoj drugoj kompaniji − najčešće se spominju ruski divovi Gazprom, Lukoil i Rosneft − izvjesno je da će Vlada pokušati s novim partnerima ponovno regulirati upravljačka prava, budući da su ova koje je MOL imao ostvarena na temelju dogovora s bivšim premijerom Ivom Sanaderom, koji je na sudu, presudom zbog koruptivnih radnji, de facto proglašen protuzakonitim.
Predsjednik Hrvatskih laburista Dragutin Lesar, koji smatra da je nacionalizacija Ine daleko najbolje rješenje, upozorava da je ta kompanija idealan primjer na kojemu i Vlada i premijer Zoran Milanović mogu pokazati da znaju štititi nacionalni interes. Puno idealniji od slučaja “lex Perković”, primjerice, piše Slobodna Dalmacija.
JURČIĆEV MODEL – dignuti kredit i otplaćivati ga iz profita Ine, a Hrvatskoj dugoročno osigurati energetsku neovisnost. Problem je što u Europskoj komisiji ne bi blagonaklono gledali na novo zaduživanje Hrvatske.
VLADIN MODEL – zadužiti se kod Europske banke za obnovu i razvoj i kupiti dionice Ine, uz obvezu da se tvrtka u roku od dvije godine proda nekom novom, strateškom partneru.
LESAROV MODEL – nacionalizirati Inu i, bez da se potroši ijedna kuna, najveću domaću kompaniju potpuno vratiti u državne ruke. Takve allendeovske ideje u Vladi ne podržavaju, s obrazloženjem da bi to otvorilo vrata pravnoj nestabilnosti. Mađarski MOL u ovom bi slučaju obeštećenje tražio na sudu.