Prije deset godina Hrvatska je bila bolja i tolerantnija zemlja. Mediji još uvijek nisu sasvim požutjeli, pa je postojao relativno prohodan kanal između vijesti i publike. Postojala je javnost, a s javnošću i potreba za istinom. Bilo je moguće u ljudima izazvati empatiju, sućut i dragost za neke druge, do maloprije nepoznate ljude.
A postojala je i osnovna pretpostavka za sve to, za toleranciju, za istinu i za dragost: bilo je moguće ispričati priču koju će čuti cijela zemlja i svi će je razumjeti i doživjeti na približno sličan način.
Zrelo društvo
Vijest nije grunula odmah svom svojom silinom. Prvo se čulo za požar, odmah zatim i za nesreću, a njezini su razmjeri rasli iz sata u sat, a onda iz dana u dan. Smrt od vatre je strašna, i u pravilu nije trenutna. U svakim novim vijestima na radiju javljalo se o novim mrtvima. Zvonka i slikovita imena, u hrvatskim prezimenicima netipična dvodijelna prezimena, crno-bijele fotografije iz osobnih iskaznica što su se dan za danom objavljivale u novinama i na televiziji u to kasnoljetno doba posljednje godine pred veliku svjetsku ekonomsku krizu, prvo je čega ćemo se sjetiti od tog strašnog kornatskog požara.
A onda je, kako su prolazili dani, jedna velika kolektivna nesreća - u kojoj su, kao u nekoj biblijskoj praslici - gorjela trinaestorica, i samo jedan je preživio, počela zadobijati svoja pojedinačna lica, zajednička se sudbina razlistala i razvrstala u niz pojedinačnih sudbina. Nakon što su mrtvi postali samo mrtvi, tragedija je svoj nastavak i svoj veliki konačni finale pripremala u životima živih. Javnost je, naime, osjetila intenzivnu, i na neki način razumljivu potrebu da pregori i ovu kolektivnu priču i nesreću, kao što pregorjeva i svaku drugu, pa je odmah zaiskala krivce, njihova imena i glave. Nije postojao mehanizam koji bi amortizirao narastajući gnjev - na koji su, ljudski gledajući, obitelji stradalih imale pravo, ali nitko drugi osim njih - što će u kasnijim godinama i na drugim slučajevima, na društveno-političkoj sceni i u našim privatnim životima, definirati atmosferu u kojoj danas živimo. U zrelom i slobodnom društvu postoje društveni mehanizmi koji amortiziraju svaki kolektivni gnjev. Upravo ti mehanizmi prije nego išta drugo demokratska društva razlikuju od društava koja to nisu.
Dobri duh
Tri su figure, tri lica tog nastavka Kornatske tragedije, ili te postkornatske tragedije: preživjeli vatrogasac Frane Lučić, vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica, koji će biti optužen za nesreću pa će mu se godinama suditi, i Gordan Gorki Alfirev, osnivač i tajnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Vodice.
U priči o Gordanu Alfirevu, srednjoškolskom profesoru, mjesnom entuzijastu i pokretaču društvenih zbivanja, dobrom duhu maloga mista, kakvih se nađe u tolikim našim varošicama i gradićima, sastala se sva Kornatska tragedija, svi njezini mrtvi i ožalošćeni. Naime, da on 1993. nije osnivao dobrovoljno vatrogasno društvo, i to u Vodicama u kojima prethodno nije postojala ama baš nikakva vatrogasna tradicija, da dvije godine kasnije, ljeta 1995. nije iz Zagreba dovezao prvi vatrogasni kamion, da nije među svojim đacima širio humanu i plemenitu ideju vatrogastva, te da nije među njima i njihovim roditeljima bio tako voljen i poštovan, ne bi tog kasnokolovoškog dana 2007. na Kornatima bilo vodičkih vatrogasaca.
A možda uopće tog dana na Kornatima ne bi bilo vatrogasaca, ili bi se pojavili nakon što bi izgorjelo ono što je na kraju ionako izgorjelo.
13. žrtva
Ovako nisu razmišljali drugi ljudi, ovako je razmišljao Gordan Alfirev, ponijevši na svojoj duši četvoricu vodičkih vatrogasaca, članova DVD-a koji je on osnovao.
Tako je osjećao i zato se ubio. O njemu se poslije govorilo kao o trinaestoj žrtvi Kornatske tragedije. Danas se, međutim, čini kako je taj dobri i plemeniti čovjek žrtva onodobne društvene nesposobnosti da se nesreći stane u kraj, da se tragedija koja se dogodila na Kornatima ne nastavlja do u beskraj, u jalovom i nečasnom nasjedanju na tuđe savjesti. (Tuđim se savjestima obično bave oni koji ne osjećaju svoju savjest.) Tako je bilo onda. Danas bi, ne daj Bože, bilo još samo mnogo gore.
Nesretne okolnosti
Nesreću je, vjerojatno, izazvao eruptivni požar. Tragedija je, po svoj prilici, nastala gotovo neponovljivim spletom nesretnih okolnosti. Gospodar slučaj tako je udesio stradanje dvanaestorice mladih ljudi da njihovi bližnji do dana današnjeg u to ne mogu povjerovati.
Govorilo se da je iz helikoptera curilo gorivo. Pa da su to gorjele neeksplodirane NATO bombe, što su ih, kao, 1999. izbacivali američki bombarderi po povratku s bombardiranja Srbije. Ljudi jednostavno nisu u stanju povjerovati da im je toliki jad i nesreću nanio - slučaj. Utješnije bi bilo sve u čemu bi se mogla pronaći nečija krivnja ili namjera. Slučaj je, naime, vazda nevin. Slučaju ni čovjekova žalost ne može ništa.
