Zanimljivost oko aktualnih predizbornih obećanja, a što apsolutno veseli, jest da gotovo sve stranke obećavaju smanjivanje poreza na rad. Nažalost, ne možemo isto reći i za njihovu ambicioznost: čak i sama obećanja idu samo u smjeru povećanja neoporezivog dijela za nekoliko stotina kuna te eventualno malo “rastezanje” poreznih razreda. Hrvatskoj je pak potrebna temeljita porezna reforma, a posebno kod oporezivanja dohotka građana.
Iako je porez na dohodak u pravilu kompleksan porezni oblik, to ne znači da ga ne bi trebalo učiniti što jednostavnijim, razumljivijim i pravednijim. U Hrvatskoj bi vjerojatno samo mali postotak ljudi znao provesti svoju plaću kroz sve stavke (od bruto plaće, preko ukupnog troška poslodavca, sve do neto plaće), a ako tome dodamo uvriježeno razgovaranje samo o neto terminima (iako se u cijelom razvijenom svijetu uvijek govori i pregovara o bruto plaći), znak je da bi se trebala provesti ozbiljnija rasprava po tom pitanju.
Porezni oblici
U nastavku će se radi jednostavnosti govoriti samo o dohotku od nesamostalnog rada (kod obrta i slobodnih zanimanja tj. samostalnih djelatnosti tehnika obračuna je nešto drukčija). Tako se dohodak fizičkih osoba u RH oporezuje s nekoliko poreznih oblika: i) doprinosima koje plaća poslodavac (zdravstveno osiguranje (15%), doprinos za ozljede na radu (0,5%) te doprinos za zapošljavanje (1,7%)), ii) doprinosima koji se plaćaju “iz plaće” (ukupno 20% bruto plaće za mirovinsko osiguranje u I. ili u I. i II. stup po 15% odnosno 5%), iii) porezom na dohodak iznad neoporezive osnovice od 2600 kn (koji se zatim progresivno oporezuje s 3 stope), iv) prirezom (porez na plaćeni porez).
Sadašnji način obračuna da se neki socijalni doprinosi i porezi plaćaju “iz plaće”, a neki “na plaću” je potpuno nepotreban i neuobičajen te “zamagljuje” pravo opterećenje rada, stoga bi uvođenje jedinstvene bruto plaće trebao biti prvi korak u pojednostavljivanju sustava poreza na dohodak.
Zatim bi trebalo razmisliti o tome da se neki porezni oblici nazovu pravim imenom. Doprinosi koji se plaćaju za obvezno zdravstveno osiguranje (15% na plaću) je klasični namjenski porez, a nikakvo “osiguranje”. Primjerice, polica dopunskog zdravstvenog osiguranja koju svi (ako želimo) plaćamo 70 kn, neovisno o visini plaće, primjer je osiguranja. Nema ništa sporno u solidarnom zdravstvu gdje oni s višim primanjima plaćaju više, ali nazovimo samo pravim imenom jer to nije osiguranje već porez za javno zdravstvo: zamislite da policu autoosiguranja plaćate prema visini vaše plaće, pa tako netko mora platiti autoosiguranje 1500 kn, a netko drugi za potpuno isti automobil 4000 kn - naravno da to nema veze s osiguranjem ako je rizik od potencijalne štete podjednak.
Doprinosi
Ako govorimo o pojednostavljivanju sustava, trebalo bi također razmotriti ukidanje doprinosa za ozljede na radu. Naime, isti se uplaćuje u proračun HZZO-a i pitanje je imali ikakvog smisla ako se troškovi liječenja podmiruju iz iste riznice bez obzira na to kad i kako su nastali bolest ili ozljeda. Dok se neracionalnosti u zdravstvu ne dovedu u red te se steknu uvjeti da se smanji ukupno opterećenje rada, možda se za isti apsolutni iznos može povećati izdvajanje unutar doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje (u kombinaciji s uvođenjem jedinstvene bruto plaće), a maknuti stavku doprinosa za ozljede na radu iz obračuna plaća.
Nakon što se od plaće zaposlenih izdvoji značajan iznos za javni zdravstveni sustav te za mirovine sadašnjih umirovljenika (ključne stupove socijalne države), preostali dio dohotka država oporezuje sa 3 različite stope: 12%, 25% i 40%. Ova najviša stopa od 40% ne samo da je veća od prosjeka u zemljama EU (o nama usporedivim zemljama da ne govorimo), već se ista počinje primjenjivati na relativno niskim razinama plaća (iznad 13.200 kn povrh neoporezivog dijela dohotka).
Iako neka recentna istraživanja pokazuju kako porezni klin u RH na razini prosječne plaće nije visok u usporedbi s drugim zemljama EU, u razmatranju ove problematike se trebaju uključiti još najmanje dvije stvari. Prvo, Hrvatska ima jednu od najviših stopa PDV-a u Europi (čak 25% u usporedbi s EU prosjekom koji je 21,6%), stoga bi porezi na dohodak trebali biti među manjima ako želimo konkurentnost povratiti na drugoj strani. Drugo, usporedba na razini prosječnih plaća (ili 167% prosjeka) naprosto nije dostatna ako znamo da je mobilnost ljudi unutar EU danas veće nego ikad: ako želite zadržati vrhunskog stručnjaka u svojoj kompaniji morate se moći približiti uvjetima koje isti mogu dobiti u drugoj zemlji (a to su plaće nekoliko puta veće od naših prosječnih).
Uvijek čujemo kako želimo visoko plaćene poslove u Hrvatskoj, a s druge strane plaće na razini prosjeka Njemačke ili Irske oporezujemo drastično sa stopom od 40%.
Za ilustraciju uzmimo primjer nekog vrhunskog inženjera, menadžera, liječnika ili IT stručnjaka, bez uzdržavanih članova obitelji i stopom prireza od 12%. Neto plaće takvih ljudi u zapadnim zemljama EU su mahom više od 2000 € tj. 15.000 kn mjesečno (nerijetko i dvostruko više od toga).
Recimo da neka firma u Hrvatskoj takvog radnika ukupno može platiti 25.000 kn mjesečno. Navedeni radnik će neto dobiti 13.122,52 kn plaće. Firma se trudi zadržati tog radnika kako ne bi otišao u inozemstvo i svaku mogućnost koristi kako bi mu povećali plaću. Tako se otvori mogućnost da mogu izdvojiti još 1000 kn za njegovu plaću tj. 26.000 kn mjesečno, stoga je za toliko i povećaju. No, radniku se neto plaća poveća samo na 13.499,31 kn tj. samo 376,79 kn više! Dakle, od 1000 kn povećanja plaće, radnik jedva dobije 376 kn više na svoj račun (za izračun su korišteni kalkulatori RRIF-a).
Ovo je ogroman problem za poslodavce koji rade u industrijama veće dodatne vrijednosti (kojima navodno težimo) gdje se radnici moraju pristojno visoko platiti. Zato jedna od ključnih mjera, ako želimo zaustaviti odljev najproduktivnijeg dijela stanovništva, mora biti značajno smanjenje poreza na rad.
No, vrlo visoki nameti na rad se ne odnose samo na plaće veće od državnog prosjeka, već i kod tzv. drugog dohotka.
Primjerice, ako netko uz svoj standardni posao želi dodatno zaraditi te odraditi neki jednokratni posao za drugog poslodavca, u pravilu moraju sklopiti ugovor o djelu. Recimo da je poslodavac spreman platiti ukupno 3.000 kn za neku uslugu tj. odrađeni posao: radnik će na račun dobiti samo 1.502,61 kn ili jedva polovicu tog iznosa!
Takva situacija je izrazito destimulativna te i u tome treba tražiti jedan od razloga visokog udjela sive ekonomije.
Lokalna uprava
Inače, od socijalnih doprinosa se prikupi značajno više sredstava nego od poreza i prireza na dohodak (prema podacima Ministarstva financija za 2015. godinu ukupno su lokalni i državi proračun prikupili svega oko 12 mlrd. kn od poreza i prireza na dohodak), stoga bi se tu moglo značajno sniziti oporezivanje a da država ne izgubi značajnije prihode. Preciznije, porez na dohodak najvećim dijelom (> 80%) ide u proračune jedinica lokalne i područne samouprave (samo manjim dijelom u državni proračun), dok u JLPS koje imaju status potpomognutog područja prihod od porez i prireza na dohodak ide u 100%-tnom obimu. Stoga bi se, u slučaju smanjenja oporezivanja dohotka građana, JLPS trebalo nadoknaditi izgubljeni prihodi na drugi način, a prostor ušteda tražiti u okviru državnog proračuna. Za usporedbu možemo primjerice reći da se od PDV-a godišnje prikupi preko 43,5 mlrd. kn (ili oko 40% ukupnih prihoda opće države), stoga se razumnijim čini prvo znatno smanjiti oporezivanje rada prije nego što se krene s eventualnim snižavanjem poreza na potrošnju (što također imamo prilike čuti u predizbornim obećanjima).
Zaključno, reformu oporezivanja dohotka treba dobro osmisliti, napraviti stručne simulacije efekta izmjena, kompenzirati jedinicama lokalne i područne samouprave veći dio izgubljenih prihoda te krenuti hrabro i ne raditi česte izmjene. Ako se u kratkom roku značajnije i poveća manjak u proračunu, gotovo sigurno je da ćemo u srednjem i dugom roku imati više koristi u vidu većeg zapošljavanja, zaustavljanja odlaska stručnjaka (programera, liječnika, inženjera), viših plaća te veće ukupne potrošnje. Najavljene sitne izmjene u porezu na dohodak ne mogu značajnije popraviti konkurentnost hrvatskoga gospodarstva.