Znate, to je jedna zločesta smrt, govori mi Igor Despotović, prijatelj Ajke Crvelin iz Tisna dok lagano plovimo prema uvali Šipnata na Kornatu, na uobičajenu komemoraciju dvanestorici stradalih vatrogasaca iz Šibenika, Vodica i Tisnog.
Na Polje križeva došli su se pokloniti te položiti vijence i zapaliti svijeće vatrogasci iz cijele zemlje, njihovi dužnosnici, te predstavnici Županije, gradova Šibenika i Vodica, NP Kornati, te općina Tisno, Vodice i Murter-Kornati.
Prije 15 godina iskrcali su na istom mjestu kao i mi, u malenome portu velikog otoka prepunog grota i oštre, niske trave. Njih dvanestorica došli su ugasiti požar, kao bezbroj puta prije, no Kornat im je postao grobnicom, a rutinsko gašenje premetnulo se u veliku nesreću i najveću tragediju u povijesti hrvatskog vatrogastva.
Zločesta smrt
Doslovce su izgorjeli i u mukama izdahnuli, a jučer je bila obljetnica te strahovite nesreće. Ajka Crvelin već godinama je shrvana bolom za mužem Ivicom i sinom Antom, obojicom stradalima i više ne dolazi pokloniti se svojim najmilijima na suhozidne križeve arhitekta Nikole Bašića, podignute 2010. godine. Njezina je obitelj najveća žrtva te akcije koja je krenula po zlu, a Tisno i njegov DVD izgubili su također najviše vatrogasaca, čak petoricu. I jedini preživjeli, Frane Lučić koji je preživio s teškim posljedicama bio je tišnjanski vatrogasac.
Prijatelj Ajke Crvelin spomenut na početku teksta dao je, barem po mom mišljenju, najbolju definiciju jezive smrti koja je snašla te ljude. Jer, postoji blažena smrt, a ta, 30. kolovoza 2007. bila je zločesta.
- Ne znam što tu može tako spaliti ljude da su im gumene narukvice ostale neoštećene! Ova travica sigurno ne, a što je tu prije svih nakon tragedija radila vojska, još uvijek ne znamo, a vjerojatno i nećemo nikad saznati, jer to vjerojatno treba ostati tajnom - govori mi dok se penjemo grbavom stazom do oltara i križeva u nijemoj koloni.
Pokazuje na kržljavu travu. Upravo ta i još neke nedoumice nisu nikad razjašnjenje, pa i nakon maratonskog, mučnog suđenja jedinom okrivljenom, kasnije oslobođenom krivnje Draženu Slavici koji je tada bio zapovjednik JVP Šibenik.
- Makar da se sazna istina, bilo bi svima lakše. Međutim, to očito ne možemo očekivati - govori Arijana Puček Crvelin, Ajkina unuka koja je ostala bez djeda i ujaka. Došla je na Kornat zajedno s majkom Vesnom Crvelin i pored Igora Despotovića jedina je bila voljna kratko porazgovarati s novinarima.
Teško je svima koji tu hodočaste, kozjom stazom i kršem do postaje gdje je pod jedrom s jarbolom oltar sačinjen od debele staklene ploče položene na noge od suhih, neobrađenih grana, pod jedrom koje pruža hlad, dok od žege gori krš, kao i na taj dan prije 15. godina. Taj grbavi, pogibeljni put čovjeka zatečenog u tom hodočašću tjera na meditaciju. Dotakne li mir u sebi, možda na trenutak može barem malo biti u cipelama stradalih momaka, ako je to uopće moguće. Prija tada i topla voda iz plastične bočice ugrijana na suncu: da je barem takve bilo njima, strahovito opečenima u jobovskim patnjama koje su prošli.
Božji izaslanici
Dok je don Tuna Jozić u nadahnutoj propovijedi u službi riječi i molitve za pokojne pod latinskim idrom razapetim na jarbolu leuta poručivao okupljenima da su stradali momci i ljudi odabravši pomagati drugima već po tome bili božjim izaslanicima, tiho smo razgovarali sa Zvonimirom Radašem, vatrogascem iz Lišana Ostrovičkih. Njega su HGSS-ovci iz Šibenika doslovce donijeli na nosilima, budući da je Zvone, kako ga zovu, invalid u kolicima nakon teške prometne nesreće.
- Eto, nakon 15 godina, zahvaljujući prijateljima iz HGSS-a našao sam načina da posjetim mjesto pogibije tih momaka, mojih kolega. Tužan sam, u mislima sam s njima i volio bih više od svega da se konačno sazna istina, zašto su dečki izginuli? Pita se to i Josip Ferrara iz Vodica, koji je na štakama došao da bi u molitvi bio na komemoraciji.
- To su naša dica, teško je to, puno teško. Ne znam što bih vam rekao - kazivao je novinarima.
I što se uopće može reći na tragediju nakon tragedije u DVD-u Vodice, kada je tajnik društva Gordan Alfirev, shrvan svime što se tih dana događalo, počinio samoubojstvo. Istina bi svima olakšala, a ovako, kao da je njihove najmilije odnijela nekakva nespoznatljiva, nadnaravna sila. U emocijama roditelja i najbližih stradalnicima kao da stoji zamrznuta strava usred presahnulih suza. Strava onoga dana, kada je momke i ljude odnijela zločesta smrt.
Ivica Strikoman, otac stradaloga Hrvoja, koji ne izlazi iz duboke crnine od te nesreće ljubazno je zamolio da ga ništa ne pitam.
- Ne zamirite, ali ne mogu, niti imam što za reći...