Dođi, sjedni tu kraj mene pa da vidimo što si napisala.
To je jedno od mojih prvih sjećanja na Selmu. Na samom početku mojeg bavljenja novinarstvom, početkom 90-ih. Tada je bila urednica u Areni i ja sam joj donijela temu koju smo par dana ranije dogovorili, prvu moju temu za nju. Tekst je bio napisan na pisaćem stroju.
Ona je bila mlada, lijepa, s veličanstvenom, gustom, kovrčavom kosom i golemim, tamnim očima, elegantna i profinjena. Vrhunski obrazovana, načitana, uvijek informirana Selma Mijatović, djevojački Oruč.
Moja urednica, moja prijateljica, moja učiteljica, koja je otišla ove srijede, u 64. godini života.
Iz današnje perspektive, imala sam sreće što su me uputili njoj za suradnju u Areni. Jer, Selma je znala svoj posao. Osim nepobitnog talenta, imala je u rukama zanat, sve rjeđu vještinu u novinarstvu. Ako si želio nešto naučiti o poslu, o svakom detalju rada na novinama, ona je bila apsolutni broj jedan.
A radila je od 17. godine. Bivša košarkašica, kasnije košarkaška sutkinja, radila je kao novinarka i urednica u Večernjem listu, Sportskim novostima, Svijetu, Areni, pa u Mili. Pisala je i za Globus i za Jutarnji. Govorila je četiri jezika, putovala svijetom, razgovarala s velikim imenima.
- Dođi, sjedni tu kraj mene pa da vidimo što si napisala.
Rekla mi je to i 1998. godine, kada smo počeli pripremati izlazak mjesečnika Doktor u kući. Zvala me da se priključim redakciji. Sve te godine između surađivale smo, povremeno i dijelile redakcije i onda se opet našle u istoj - na početku samo ona, kolegica Vojka Jelić Osrečak i ja. Jedina promjena bila je što smo sada imali računala. “Doktor” je bio njezino medijsko čedo, radila ga je s velikom strašću, odgovornošću i predanošću. S “Doktorom” smo od početka željeli na jednostavan i razumljiv način ljudima pomoći da budu zdraviji. Bili smo malena redakcija, no naši su brojni stručni suradnici, ponajviše zahvaljujući Selmi i činjenici da su je cijenili zbog njezina znanja i dugogodišnjeg bavljenja medicinskim i zdravstvenim temama, bili ponajbolji liječnici i drugi zdravstveni stručnjaci u zemlji.
Selma je bila oštra, žestoka, eksplozivna i beskrajno komplicirana. S njom se bilo lako posvađati, no još lakše pomiriti. Bila je emotivna, osjetljiva na tuđu patnju. Bila je zabavna u društvu - znala se opustiti i uživati. Nije trpjela glupost, polupismenost i nadmenost i apsolutno nikome to nije opraštala.
Sa Selmom, upoznali smo i njezinu obitelj koju je neizmjerno voljela. Bila je ponosna na svoju kćer Miju, danas mladu pravnicu, i na supruga Andreja. Imala je savršen dom i svoje savršeno utočište na Kupi kod Petrinje.
I nakon teške dijagnoze, 2011., vratila se na posao u Doktor u kući. Prognoze su bile dobre.
Iako su nam se profesionalni putovi razišli, a ona u prosincu 2013. otišla u mirovinu, uvijek je bila nekako tu. Tada se još više angažirala i u Hrvatskom novinarskom društvu, u Zboru novinara medicine i zdravstva. Zalagala se za profesionalnost, ali i tražila poštovanje drugih za novinare, za profesiju kojoj je posvetila cijeli život.
Nažalost, bolest se vratila krajem prošle godine.
Još uvijek ne vjerujem da je umrla. Poznavajući Selmu, bila sam uvjerena da će zloćudna bolest odustati, kako onu njezinu energiju i vitalnost ništa ne može iscrpiti, oduzeti.
Znam samo da ću, kada se uspijem pomiriti s time da je više nema, imati u glavi sliku lijepe žene, prepune života, glasne i moćne Selme Mijatović, moje učiteljice, urednice i prijateljice.