Na sastanku s potpredsjednikom Vlade i ministrom obrane Republike Hrvatske Damirom Krstičevićem 12. srpnja 2017. u Washingtonu, u Pentagonu, američki ministar obrane James Mattis istaknuo je da se o Oluji, kao primjeru dobro pripremljene i dobro obavljene vojne operacije koja je izmijenila tijek povijesti, uči i na američkim vojnim školama: Uskoro će biti 22. godišnjica operacije koja je poznata pod imenom Oluja. To je operacija koja se ovdje u Americi pomno proučava i koja pokazuje što dobro predvođena, dobro opremljena i dobro istrenirana snaga, politički dobro vođena, može napraviti i preokrenuti. Iznimno poštujemo vas, našeg saveznika, jednu malu zemlju, koja se bori znatno iznad svoje kategorije. (HTV, središnji Dnevnik u 19 sati, 12. srpnja 2017.; Jutarnji list, 13. srpnja 2017., str. 7; Slobodna Dalmacija, 15. srpnja 2017., str. 6).
Podsjetimo se, završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju u Republici Hrvatskoj, nazvanu Oluja, hrvatske snage provele su od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine. Hrvatska vojska u istočnoj Slavoniji i na krajnjem jugu Dalmacije stavljena je u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije (VJ) i Vojske Republike Srpske (VRS) iz Bosne i Hercegovine (obrambene operacije kodnog naziva “Feniks” i “Maestral”). Snage Hrvatskog vijeća obrane imale su zadaću aktivne obrane, s ciljem čuvanja leđa snagama HV-a koje su napadale Knin. Za osiguranje napada angažirano je ZP HVO-a Tomislavgrad, a dan prije početka Oluje, 3. kolovoza, snage HVO-a krenule su u napad na smjeru Glamočko polje - Vitorog, s ciljem prikrivanja glavnog smjera napada i vezivanja snaga 2. krajiškog korpusa VRS.
Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja. U sljedećim danima hrvatske snage zaposjele su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretres oslobođenog prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna (oko 10.500 km2). Istodobno, operacijom Oluja hrvatske snage omogućile su Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća i spriječi novi genocid u Bosni i Hercegovini, poput onoga u Srebrenici, gdje su u srpnju 1995. pripadnici srpskih postrojbi, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, prema popisu u Memorijalnom centru u Potočarima, ubili su više od 8000 Bošnjaka - Muslimana.
Pobjeda hrvatskih snaga u Oluji jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Republike Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Naime, nakon pobjede hrvatskih snaga u Oluji vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj i srbijanskom vodstvu u Beogradu postalo je jasno da bi Hrvatska novom vojnom operacijom oslobodila i preostalo okupirano područje Hrvatskog Podunavlja. Izvori srpske provenijencije, u kojima se navode podaci o Vojsci Jugoslavije te o broju i naoružanju srpskih snaga u Hrvatskom Podunavlju, kao i o stanju morala među Srbima u Hrvatskom Podunavlju, potvrđuju spomenuto.
Značaj Oluje i okolnosti u kojima je provedena nije moguće razumjeti ako se zanemari proces obnove velikosrpske politike od sredine 1980-ih i tijek velikosrpske agresije na Hrvatsku od ljeta 1991. godine. Odgovornost tadašnjih srpskih političara za rat u Hrvatskoj jasno je potvrdio i Međunarodni sud pravde u Haagu, utvrdivši (čl. 426) da su u Domovinskom ratu “politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države”, kao i da je to bio “kontekst u kojem su se događali zločini”.
Operacija Oluja, koju ponosno obilježavamo svake godine, završni je čin procesa oslobodilačkih akcija i operacija u kojima su hrvatske snage ovladale planinama i širim prostorom u zaleđu Knina te stvorile uvjete za njegovo oslobađanje.
Operacija Oluja zapravo je logičan i neizbježan odgovor na stanje srpske okupacije dijela RH od 1991. i na isključivu velikosrpsku politiku, koja niti nakon ustavnih zakona o pravima nacionalnih manjina koje je donijela Vlada RH (prosinac 1991., svibanj 1992.), niti nakon međunarodnog priznanja RH 1992. te prijedloga Vlade RH i “međunarodne zajednice” o mirnoj reintegraciji okupiranoga područja RH, niti nakon vojnih poraza vlastitih snaga, čak niti nakon poraza SVK u operaciji Bljesak u svibnju 1995., nije odustala od odluke da će teritorij samoproglašene “RSK”, zapravo okupirani teritorij RH, biti dio Srbije ili da Srba “tu više neće biti”.
Olujom je spriječen genocid nad muslimanima u Bihaću
U raščlambi Oluje posebno je važno istaknuti da je tom operacijom, osim što je oslobođeno okupirano područje Republike Hrvatske, spriječen novi genocid nad Muslimanima u BiH. Naime, operacijom “Ljeto 95”, koja je prethodila Oluji, hrvatske snage opet su onemogućile ulazak srpskih postrojbi u Bihać, koji je odlukom UN-a trebao biti “zaštićena zona”. I srpski izvori potvrđuju (“Informacija Komande 50. pbr SVK”, od 31. srpnja 1995.) da je operacijom “Ljeto 95” Hrvatska “po drugi put ‘spasila’ od slamanja 5. K. Alijine vojske, jer je primorala srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa bihaćkog ratišta u cilju zaustavljanja dubljih prodora HV na već pomenutom pravcu napada”. Također, u Operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika SVK, načelniku Generalštaba VJ, od 26. kolovoza 1995., navodi se da je operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta “zbog pada Grahova i ugrožavanja Knina sa pravca Dinare”, te da se potom krenulo “u novu operaciju za oslobađanje Grahova”. Riječ je o napadnoj operaciji kodnog naziva “Vaganj-95” (u pojedinim izvorima spominje se i naziv “Dinara-95”), koju je GŠ SVK planirao već 31. srpnja da bi povratio izgubljeno područje na grahovskoj bojišnici. Odmah potom, 1. kolovoza 1995., načelnik Glavnog štaba VRS, general Manojlo Milovanović, zapovjednicima zrakoplovstva VRS i SVK zapovjedio je da izvrše pripreme za bombardiranje Glamoča i Bosanskog Grahova, koje je potom i uslijedilo. Prema zapovijedi Mile Mrkšića, zapovjednika GŠ SVK, Komandi 15. korpusa SVK, jedinice Korpusa su tijekom noći 2./3. kolovoza trebale biti spremne za napadajna borbena djelovanja prema Bosanskom Grahovu.
U obraćanju javnosti 30. srpnja 1995. “predsjednik RSK” Milan Martić izjavio je da ga je u telefonskom razgovoru predsjednik Srbije Slobodan Milošević uvjerio “da Srbija više ne može biti ravnodušna” te je potvrdio da će “RSK i RS nastupiti udruženo, da su i predsjednici država i vojne komande u stalnom kontaktu”, kao i da SVK ima snage povratiti “ono što je Hrvatska vojska osvojila”. Istoga dana, 30. srpnja 1995., “Državna informativna agencija RSK Iskra” prenijela je izjavu zapovjednika Vojske Republike Srpske Ratka Mladića tijekom njegova posjeta Kninu “da će srpske snage vrlo brzo povratiti Grahovo i Glamoč, kao i sve ostale okupirane teritorije”, da su “ovim potezom Hrvati napravili odlučujuću grešku u ovom ratu, koja će ih mnogo koštati”, te da će “muslimani nastaviti provocirati sve dotle dok ne budu poraženi kao u Srebrenici i Žepi”. No, zbog straha naroda za svoju sudbinu proces iseljavanja iz svih dijelova RSK, koji se intenzivirao nakon operacije Bljesak, nastavio se. Na području odgovornosti 7. korpusa SVK 3. kolovoza je zabilježeno i da je izradu “novih spiskova i plan evakuacije stanovništva narod doživio kao neophodnost bježanja”. Vijest o ulasku hrvatskih snaga u Grahovo, odjeknula je i u Beogradu, pa je 29. srpnja 1995. hitno sazvana 39. sjednica “Vrhovnog saveta odbrane” SRJ.
Diplomatski kontakti uoči operacije - odlučnost hrvatskog vodstva
Osim vojnih, Hrvatska je planirajući Oluju poduzela i diplomatske aktivnosti. Predsjednik Tuđman se 29. srpnja 1995. sastao s posebnim izaslanikom glavnog tajnika UN-a Jasushijem Akashijem. Poručivši mu da hrvatske vlasti neće pregovarati s Milanom Martićem, kojeg je Međunarodni sud u Haagu stavio na listu ratnih zločinaca, niti s ikim drugim u njegovo ime, naveo je uvjete pod kojim mogu početi pregovori o mirnoj reintegraciji s hrvatskim Srbima iz okupiranih područja: puštanje u roku od 24 sata u promet naftovoda koji prolazi kroz okupirano područje i trenutan početak izravnih razgovora o otvaranju svih komunikacijskih veza preko okupiranih područja, a osobito željezničke pruge Zagreb - Split preko Knina, te istovremeno vođenje razgovora o neodložnoj primjeni Ustava Republike Hrvatske na okupiranim područjima i odredaba ustavnog zakona o pravima srpske etničke zajednice.
Potom su na Brijunima 1. kolovoza 1995. održani razgovori između hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i stranih veleposlanika u Hrvatskoj, o načinu rješavanja krize. Zbog nekooperativnosti pobunjenih Srba, hrvatski predsjednik najavio je mogućnost vojne akcije, a američki veleposlanik Peter Galbraith savjetovao je da se dobro razmisli o tom potezu: “Ako to učinite, ali ja ne kažem da to morate učiniti, budite oprezni. U toj ćete stvari biti potpuno sami. Vodite računa o vojnicima UN-a i zaštitite civilno stanovništvo hrvatskih Srba”.
Uslijedila je i prepiska s predsjednikom Republike Francuske Jacquesom Chiracom (1. i 2. kolovoza), saveznim kancelarom Savezne Republike Njemačke Helmutom Kohlom (2. i 3. kolovoza) i predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država Williamom J. Clintonom (3. kolovoza), koji su sugerirali Hrvatskoj da nastavi s pregovorima i izbjegne vojnu opciju.
Helmut Kohl je, “kao prijatelj Hrvatske”, predsjednika Tuđmana upozorio na “moguće posljedice vojne eskalacije na međunarodni ugled Hrvatske i s time povezanu spremnost međunarodne zajednice na potporu njezinih težnji”. Istaknuo je razumijevanje za hrvatske primjedbe “na Bildtov paket, svakako i zbog toga što u tom prvom koraku nije predviđeno priznavanje Hrvatske od strane Beograda”, naglasivši “da se Njemačka u okviru Kontaktne skupine uvijek izričito - no uzaludno - zalagala za po mogućnosti istodobno priznavanje Bosne i Hercegovine te Hrvatske od strane Beograda”.
I spomenuta prepiska, posebice sadržaj pisma francuskoga predsjednika, pokazuje da je međunarodna zajednica i tada bila daleko od rješenja. Poruka da se “možda vrlo skoro može očekivati napredak ako bi Beograd priznao BiH” (Hrvatska se ne spominje, op. A. N.) zvuči neozbiljno, kada se zna da je međunarodna zajednica, odnosno UN, Hrvatskoj svojedobno (u proljeće 1992.) obećala i povratak tzv. ružičastih zona mirnim putem u “najkraćem mogućem roku”, a da to obećanje nikada nije provela. S obzirom na to da ni tadašnji prijedlog posrednika Europske zajednice Carla Bildta nije uključivao srbijansko priznavanje Hrvatske, jasno je da Hrvatska više nije mogla čekati, posebice zbog odbijanja vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj da okupirana područja vrati mirnim putem. Može se samo zamisliti reakcija 384.664 prognanika i izbjeglica, uglavnom Hrvata koje su srpske snage većim dijelom protjerale već 1991., čije je strpljenje ionako već bilo potrošeno razočaranjem u višegodišnju neučinkovitost UNPROFOR-a i čekanjem na povratak, da im je u kolovozu 1995. rečeno da se Oluja odgađa, jer se nakon četiri godine besplodnih pregovora sada “možda vrlo skoro može očekivati napredak”...
Ipak, hrvatsko vodstvo pristalo je na još jedan sastanak s predstavnicima pobunjenih Srba iz Knina, 3. kolovoza 1995. u Genthodu kraj Ženeve, no oni su i tada odbili sve prijedloge za mirnu reintegraciju. Zbog teške situacije oko Bihaća koja je zahtijevala trenutnu reakciju, jer je njegova obrana bila pred potpunim slomom, vremena za nastavak pregovora više nije bilo. Time su iscrpljene sve mogućnosti mirnoga rješenja, a vođe pobunjenih Srba u Hrvatskoj preuzeli su odgovornost za početak završne oslobodilačke operacije hrvatskih snaga te za žrtve i razaranje koje prate svaku takvu operaciju.
U pismima njemačkom kancelaru Kohlu i američkom predsjedniku Clintonu, 3. kolovoza 1995., predsjednik Tuđman je naveo da “srpska ofenziva na Bihać ne prestaje” i poručio da je “Republika Hrvatska odlučila pružiti vojnu pomoć BiH”. Podsjetivši na činjenicu da “od početka agresije na Hrvatsku, Republika Hrvatska i ja već četiri godine činimo sve što je u našoj moći da dođe do miroljubivog rješenja”, te da su istovremeno sa spomenutim pregovorima u Ženevi “trajali napadi srpskih pobunjenika na hrvatske gradove Gospić i Otočac, a završetak pregovora obilježili su ponovnim napadom na područje Dubrovnika”, u kojem je ubijeno troje civila, a troje je ranjeno, predsjednik Tuđman izvijestio ih je da će “ujutro početi akcija redarstvenih i vojnih snaga, radi sprečavanja nastavka okupacije okupiranih područja iz kojih se provodi agresija prema zaštićenoj zoni Bihać te da će akcija biti usmjerena prema paravojnim pobunjeničkim snagama, koje su prema Rezolucijama Vijeća sigurnosti i svim međunarodnim planovima već davno trebale biti razoružane”. Na kraju pisma poručio je da “naša akcija ni na koji način nije usmjerena prema srpskoj nacionalnoj zajednici na okupiranom području, da će učiniti sve što je u našoj moći da spriječimo stradanje svega stanovništva, i da mu omogućimo normalan život i razvoj u demokratskoj Hrvatskoj te da Republika Hrvatska jamči srpskom pučanstvu sva ljudska i etnička prava prema Ustavu i svim međunarodnim konvencijama, a spremni smo prihvatiti i promatrače međunarodne zajednice kao potvrdu naših javno izrečenih tvrdnji”.
Oluja je hrvatski ponos i pobjeda za mir
Naravno, gore spomenutom priznanju ministra obrane SAD-a da se Oluja proučava na američkim vojnim učilištima ne treba davati mitske razmjere, jer je normalno da sve ozbiljne vojske izučavaju suvremene vojne operacije, no Hrvati mogu biti ponosni na činjenicu da vojne velesile (ne samo SAD) Oluju drže uspješnom vojnom operacijom, kao i na pohvalu da su Hrvatske oružane snage u njoj bile “dobro predvođene, opremljene i istrenirane, te politički dobro vođene”. Te su riječi priznanje tadašnjem hrvatskom vodstvu te pripadnicima Hrvatske vojske i specijalne policije, koji su je planirali i proveli. One potvrđuju da je Hrvatska tada bila “regionalna sila”, čija se vojna i politička moć očitovala upravo u provedbi Oluje te u pozitivnim reakcijama i razumijevanju najvećeg dijela međunarodne zajednice za odluku hrvatskoga vodstva o njenom pokretanju.
Ponos je tim veći kada se zna da je, nakon što se 1991. uspjela obraniti od velikosrpske agresije, Hrvatska do kraja kolovoza 1995. vlastitim snagama uspjela osloboditi najveći dio okupiranoga teritorija i osigurati uvjete za povratak preostalog okupiranog područja Hrvatskog Podunavlja. Istodobno, Hrvatska je najzaslužnija što susjedna Bosna i Hercegovina nije postala plijen velikosrpske politike i što je ostvarila međunarodno priznanje u granicama koje je imala u bivšoj SFRJ. Uostalom, upravo su pobjede hrvatskih snaga u vojnim operacijama Maestral (rujan 1995.) i Južni potez (listopad 1995.) u Bosni i Hercegovini, izvojevane u koordinaciji s Armijom BiH, stvorile uvjete za prestanak rata i mirovni sporazum postignut u studenome u Daytonu (SAD), a potpisan u prosincu 1995. u Parizu.
Simbolički gledano, može se reći da je isticanje velikih hrvatskih zastava na zidinama dvaju srednjovjekovnih hrvatskih kraljevskih gradova - Knina (5. kolovoza 1995.) i Jajca (13. rujna 1995.) - ne umanjujući značaj posljednje operacije Južni potez, označilo slom srpskih vojski u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te upozorilo međunarodnu zajednicu na činjenicu da su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda u BiH.
Da spomenuti podaci navode na zaključak kako je kraj 1995. Hrvatska dočekala kao pobjednik u nametnutom ratu, u svom predavanju za diplomatski kor u UN-u, koje je održao u organizaciji International Peace Academy 27. siječnja 1996. u New Yorku, naglasio je Lord David Owen (neka od njegovih zapažanja u spomenutom predavanju aktualna su i danas): Republika Hrvatska najveći je pobjednik u ovom ratu (…). Hrvatska je imala potpuno pravo napadati Vanceov plan jer nije došlo do razoružanja Srba i pokazala je strpljivost. (…) Hrvatsko-srpski odnosi ključan su dio mira na Balkanu (implicitno muslimansko pitanje je drugorazredno). (…) Nemojmo se zavaravati - paket iz Daytona je plan podjele. Multikulturalnost Bosne je mit, jer je ona postojala samo u Sarajevu, Tuzli i na još nekim lokalitetima. Federacija BiH bitna je i treba joj poželjeti uspjeh jer je i dalje potrebna radi balansa snaga, ali ako ne uspije, doći će do stvaranja triju republika u BiH. Mostar je najveći test uspjeha ili propasti Federacije (Pravo na dom, Osijek, 2011., 119-120).