Bila je, govore mi, topla svibanjska noć, noć uoči velikog blagdana Gospe od Karavaja, kad se dogodila ljubav. Kako to već bude u Tisnom, i te je večeri od mjesne crkve Svetog Duha do svetišta išao Put Križa, a u povorci su bili on i ona. Ona je bila djevojka iz mjesta, a on Žudija iz Vodica, čuvar Kristova groba.
Oko 23 sata uvečer njihovi su se pogledi susreli. On se spuštao stepenicama u mjesto, a ona je sjedila na kamenom zidiću. Ona je njega gledala onako ispod oka, skrivajući kosom osmijeh na licu, a smijao se i on, ali nije joj u tom času imao hrabrosti prići. Došao je, kako će mi poslije priznati, nakon dvije čaše vina.
- Ja ću i sutra u Tisno. Zbog Gospe, ali i zbog tebe - rekao joj je, a ona je poziv prihvatila.
Od te večeri prošlo je više od četiri godine; Ivana i Zvonimir sretno su oženjeni, a u njihovu obitelj svakog bi čas, trebala stići prinova. Termin joj je danas, 30. kolovoza, na osmu obljetnicu kornatske tragedije. Ako bude kći, zvat će se Veronika. Ako bude sin zvat će se Tomislav.
- Ako Bog bude želio tako, neka bude na obljetnicu. Znam da se i brat koji je gore vjerojatno tome smije - kaže mi zamišljena. Kad su se upoznali, Ivana i Zvonimir nisu ni slutili da će u nezapamćenoj tragediji oboje izgubili najmilije. Ivana svoga brata Tomislava Crvelina, a Zvonimir svoga bratića Hrvoja Strikomana i rođaka Karla Ševerdiju.
- Tek sad vidim da je možda ovako sve trebalo biti. Da nakon osam godina tuge u ovu kuću uđe i malo radosti. Bog ima plan koji je ponekad, znate, teško shvatit - govori mi.
Točno u 11.48 sati, u četvrtak 30. kolovoza 2007. godine, zaprimljena je dojava o požaru koji je buknuo u uvali Vrulje na Kornatima. U 13 sati stigao je helikopter koji je 23 vatrogasca prebacio na otok, nakon čega su se razdvojili. Njih 13 počelo se penjati prema Velom vrhu, gdje im je ostavljena kruška s vodom. U početku, pokazale su to njihove fotografije, situacija je bila bezopasna, no u jednom trenutku prema njima se počela širiti vatra brzinom od 40 metara u sekundi. Nisu imali vremena za bijeg. Pregazila ih je i žive spalila.
Na licu mjesta poginuli su Dino Klarić, Ivica Crvelin, Ivan Marinović, Marko Stančić, Gabrijel Skočić i Hrvoje Strikoman. Dva dana nakon tragedije u bolnici u Zagrebu od zadobivenih ozljeda preminuo je Ante Crvelin. Dva dana nakon njega prestalo je kucati srce Tomislava Crvelina, a šestog dana nakon kornatskog pakla svijet je napustio i Josip Lučić. Život Karla Ševerdije ugasio se dan poslije, baš kao i život Marinka Kneževića. Ante Juričev Mikulin ozljedama je podlegao 16. rujna 2007. Preživio je jedino vatrogasac Frane Lučić.
Tisno, Vodice i Šibenik zavijeni su u crno. Za očeve i majke, braću i sestre, supruge i djecu koji su izgubili svoje najmilije prije osam godine, vrijeme ne liječi sve rane. Za njih je to, ističu, najobičnija laž. Osim gubitka onih s kojima su dijelili sreću i tugu, s kojima su kovali planove, koji su ih usrećivali i s kojima su dijelili sve, rane koje su još uvijek otvorene, pregoleme, koje nikako ne zacjeljuju, još uvijek produbljuje činjenica da su brojna pitanja koja ih bude noću, i s kojima liježu i bude se, ostala bez odgovora. Uvjereni su da ne znaju pravu istinu o tome što se prokletog dana u kolovozu 2007. uistinu dogodilo.
Službena verzija glasi ovako: Ekspertni tim stručnjaka utvrdio je da je to bio prirodni fenomen, da je došlo do izgaranja nehomogene plinske smjese, koje može izazvati temperaturu višu od 1200 stupnjeva Celzijevih, a brzina kretanja vatre može biti veća od 40 metara u sekundi. Krivaca za stradanje nema. Na optuženičkoj klupi bio je Dražen Slavica, šibenski vatrogasni zapovjednik, no on je nepravomoćno oslobođen optužbi. Pitanja zašto, kako, zbog čega roditelji poginulih s kojima sam razgovarao ponavljaju često, očekuju odgovore.
- Odgovora nema, krivca nema, istinu ne znamo i to boli. Bismo li bili mirniji da znamo istinu? Možda - kažu.
Bilo je to nedugo nakon sprovoda. Možda dan, dva. Izašla sam na terasu, i gledam prema našem kampanelu i groblju. Iz tog smjera prema meni lete dvije lastavice. Lete prema kući. I ja se nasmijem i kažem onako na glas: Evo moje dvije ljubavi lete prema svojoj majci. Došli mi se javit. I tek što sam ja to izgovorila, one su se okrenule, i poletjele prema nebu.
Ova slika ne blijedi u očima Ajke Crvelin. Njene oči dok mi ovo priča u dnevnom boravku svoje kuće, nisu ispunjene suzama. Kaže mi, toliko se isplakala u ovih osam godina da vjeruje da suza više i nema.
- Dođu i one, ali ponekad ih nema i kad bi htjela, kad je muka, kad mi je teško, kad imam osjećaj kao da nestajem. Ali nema ih - priznaje mi dok pali cigaretu.
Ajka svako juto ima isti ritual. Skuha čaj, u šalicu nadrobi kruha, pojede, pa popije tabletu. Ima šećer i visok tlak. Tada zapali cigaretu pa krene prema groblju. U kornatskoj tragediji ona je izgubila supruga Ivicu, profesionalnog vatrogasca, ratnog veterana, koji nijedan zadatak nije odbio, i sina Antu, jednog od omiljenih momaka u mjestu, vatrenog odbojkaša i košarkaša visokog 205 centimetara, koji je s ocem kao petogodišnji dječak išao u DVD. Bio je dobrovoljac u DVD-u i krenuo je u vatrogasnu školu da bi postao profesionalac.
Zapali im svijeću, počisti grob, pomoli se. Zatim sjedne u omiljeni kafić, naruči dužu kavu s dvije kocke leda, ponovno zapali cigaretu pa sporo krene kući. Na samom ulazu u kuću dvije su velike svijeće. Sa strane na stolu, slika je mladog Ante u zelenoj majici s crnom ogrlicom oko vrata. Kraj slike dvanaest je porculanskih anđela i maleni kip Djevice Marije. Do dnevnog boravka vodi omanji hodnik po kojem su posloženi dresovi sportskih klubova u kojima je njezin sin igrao.
Dnevni boravak pak pun je slika Ivice i Ante. Obiteljska druženja, vatogasne proslave, noćni izlasci. Na jednoj je Ante s djevojkom, na drugoj sa društvom u Vodicama na vatrogasnoj zabavi, na trećoj u kafiću s društvom. Do njih su slike Ante sa sportskih borilišta, a iznad njih slika je njega i Tomislava Crvelina, gdje poziraju kao čuvari Kristova groba.
- Cijela ekipa poginulih muškaraca iz Tisnog bila je prava klapa. Ono što se kaže, svi za jednog jedan za sve. O njima bi se deset knjiga moglo napisati, knjiga o pravom prijateljstvu. Nikad više takvih - govori mi Ajka dok pokazuje različite pjesme koje je dobila iz svih dijelova Hrvatske i polijepila ih po zidu. Trinaest cvjetova na vjetru njiše, vjetar ih šiba, peru ih kiše. Njihova djela, veća od svega, nestaše bolno, na vrhu brijega, stihovi su jedne. U kutu pak dvije su upaljene svijeće, uz slike Ivice i Ante. Osam godina one neprestano gore.
- Ovo je moj oltar posvećen njima. Oltar. Meni je lakše ovako. Gledam kako mi se smiju. Neki mi kažu, skini to, makni, zašto se ubijaš, no ja ne želim. Govore mi da bacim njihovu robu. Nema šanse. Ja sam njihovu vatrogasnu prala i peglala. Uživala sam u tome. Glancala sam im cokule. Neka su tu sa mnom - priča mi.
Anđeli za Antu Crvelina (Nikša Stipaničev/CROPIX)
Ajka mi govori o planovima koje su imali. Ivica je desetak dana prije tragedije napokon dobio kompletan povrat novca koji je godinama uplaćivao u jednoj austrijskoj osiguravajućoj kući. Željeli su za sina Antu urediti potkrovlje, kupiti mu automobil da na treninge odbojke u Šibenik može ići sam. Govori mi kako je Ante nedugo nakon završetka vatrogasne sezone trebao otići u Osijek i tamo igrati košarku, drugi sport koji je obožavao. - Ante nije imao velikih planova. On je živio život sa svojim prijateljima. To je bila prava klapa kojoj ništa nije bilo teško - govori i pali novu cigaretu.
Ivica i Ajka upoznali su se u lokalnom orkestru. Ivica je bio bariton, a ona prva truba. No osim u orkestru zajedno su, kaže, bili i na požarima, posebice u početku tišnjanskog DVD-a, kada je bilo ljudstva, ali oprema nije bila nikakva. Deset godina prije nesreće Ajka se razboljela. Imala je visok tlak, dijebetes, i depresiju. Ivica je s njom obilazio doktore, borili su se s tim problemima, koji su se počeli povlačiti baš u ljeto 2007. Tog kobnog četvrtka Ajka nije ni znala da su Ivica i Ante otišli na Kornate.
Sjeća se da je bilo olujno jugo i da ih je pokušala dobiti na mobitel. Bezuspješno. Oko 18.40 sjeća se kako se oko njene kuće skupilo stotinjak ljudi. Izašla je van, pitala što su se skupili, no nitko joj ništa nije govorio.
- Tada sam čula. Ivica je preminuo na mjestu, a Antu su prebacili u Zagreb. Tamo ga je dočekala sestra. Ona se gore udala. Ona ga je zadnja poljubila i pomilovala - govori mi. Ante i njegova sestra bili su povezani.
Što god je Anti trebalo, sestra bi mu kupila u Zagrebu. Ajka i dana čuva gel koji mu je sestra kupila, a koji nije stigao potrošiti. Ajka u Zagreb sinu u posjet nije išla. Nije imala snage. Dva dana nakon tragedije, pokazuje mi, sjedila je na kauču, koji je i danas u dnevnom boravku. S njom je sjedio brat i dvije medicinske sestre. One su plakala, a brat i sestra su šutjeli. Tada je brat šapnuo sestri - Ante je umro.
- Sine, vrati se majci, to sam rekla. Tad mi se zacrnilo - kaže.
Supruga i sina pokopala je istog dana. Do danas u svojoj pećnici, govori mi, nije ispekla komad mesa. Kaže kako to jednostavno ne može. Boji se da joj meso ne i zagori, da ne bi ostala korica mesa zalijepljena za tavu. Sve to podsjetilo bi je na njih.
- Ne mogu to vidjet. Kad se opečeš na lampion na groblju ili dok stavljaš drva u šparhet, jaukneš, ali bol sama prestane kad se sjetiš kako su oni patili - kaže.
Ajka ne zna hoće li ove godine na Kornate, na taj otok patnje i boli, gdje je po ideji arhitekta Nikole Bašića poginulim vatrogascima podignuto 12 kamenih križeva. Kad ide gore, ona praktički leti nasmijana. Noge je same nose. Ona svake godine očekuje da će ih tamo naći, da je gore kod križa čekaju oni. Očekuje da će joj njeni Ivica i Ante reći: pa di si se luda penjala, pa znaš da smo dobro.
- A onda kad stigneš i vidiš da ih nema, lice preplavi tuga, a u tebi se javi gorčina i razočaranje. I s takvim se osjećajem vratiš kući - kaže i ugasi cigaretu.
Marina Crvelin ovih dana ima pune ruke posla. Turistička sezona je pri kraju, odlaze posljednji turisti, približava se osma godišnjica tragedije, a kći Ivana svakog bi časa trebala roditi. Na Kornate ove godine najvjerojatnije neće, potrebnija je, kaže, Ivani.
- Ima tu neke simbolike. Tomislav je sada na nebu, a nama se novi život rađa. Hoće li unuk biti Tomislav ili Veronika, tako je svejedno. Samo da dijete bude živo i zdravo. To će nam u obitelji u samo mjesec dana biti treća beba. Veselje je ogromno, no znate nije potpuno. Ipak dolaze oni dani kada je teško - kaže mi.
Dok sjedimo u njezinoj kući u Tisnom, pokazuje mi slike svoga Tomislava i priča o velikim planovima koje su imali.
U listopadu te 2007. godine trebao je postati profesionalni vatrogasac i dobit stalni posao u DVD-u Tisno.
Marina i suprug Boris željeli su kuću u kojoj su prije živjeli, tik uz malenu crkvu Svetog Roka u Tisnom, dati Tomislavu koji bi je djelomično pretvorio i u apartmane. Imao je djevojku, a roditelji kao roditelji, očekivali su i svadbu. Kaže mi kako je Tomislav bio uvijek nasmijan, uzoran mladić, uvijek aktivan. Ljubav prema vatrogascima prenio mu je otac Boris, a zahvaljujući ocu počeo se baviti i glazbom. Otac mu je godinama svirao bubanj u mjesnom orkestru, a Tomislav je bio prva truba.
Bio je kapetan vaterpolo kluba, veslački prvak. Znao se u pet ujutro dignuti i dok je bila bonaca i dok nije bilo brodova otići na veslanje. U osam sati već je bio u DVD-u na smjeni. Kada nije imao smjenu, u 10 sati otišao bi na trening vaterpola, stigao kući oko 12, pa popodne ponovno na vaterpolo.
- Kada smo saznali da je preminuo, otac je ovu kuću u kojoj smo sada želio srušiti. Nije mu bilo do ničega - govori Marina.
Govori mi o nevjerojatnim podudarnostima koje su se dogodile tog ljeta. Prepričava mi kako je tih dana čuvala jednog dječaka iz mjesta, koji joj se opekao na pegli, i kako se Tomislav onda na nju izderao i malom hladio prste ledom. Samo nekoliko dana kasnije kući je sva u suzama došla i kći Ivana čije su obje ruke bile u zavojima. Opekla se na poslu. Nekoliko dana kasnije dogodila se tragedija. Priča mi i da su Ivana i Tomislav u to vrijeme bili nerazdvojni, više kao prijatelji nego brat i sestra.
Ivana je plakala za Tomislavom kad god bi on na dulje vrijeme odlazio iz Tisnog. Prvo je išao u vojsku, pa sljedeće godine u Zagreb u školu za vatrogasca.
- Baš me zanima hoću li i sljedeće godine plakati za tobom - rekla mu je. I te godine dogodili su se Kornati - prepričava Marina.
Marina Crvelin i Jasna Lučić (Nikša Stipaničev/CROPIX)
U jednom trenutku naš razgovor prekida njena prijateljica Jasna Lučić, majka poginulog Josipa Lučića. One srijede, 5. rujna, kada su Crvelini pokapali svog Tomislava, Jasna je saznala da je prestalo kucati i srce njezina sina.
I ona se uključuje u razgovor. Razgovarali smo u četvrtak uvečer dulje od dva i pol sata i nikakva pitanja njima nije trebalo postavljati. Pričale su tiho, mirno, a razgovor su ponekad prekinule suze.
I 19-godišnji Josip imao je planova. Počeo je raditi u jednoj tišnjanskoj konobi kao kuhar, počeo je zarađivati, imao je svoju kunu.
- Razmišljali smo o tome da se osamostali možda, ako bi želio. Kao 19-godišnjak njemu do toga nije bilo. Volio je druženje, volio je Hajduk i Torcidu - priča Jasna.
Tog 30. kolovoza Josip je imao slobodan dan. Godinu dana prije stigao mu je poziv za odsluženje vojnog roka, a on se odlučio za civilni rok u DVD-u Tisno. Tamo je bio civilni ročnik.
Majka Jasna nije znala da mu je slobodan dan pa mu je upala ujuto u sobu prije posla i probudila ga.
- Zar ti ne ideš radit - pitala je.
- Slobodan mi je dan - odgovorio joj je.
Tada su se zadnji put vidjeli. Jasna je oko podneva čula da Kornati gore, ali je mislila da je Joso, kako su Josipa zvali, kod kuće. No on se javio na poziv šefa DVD-a i krenuo na Kornate.
- Njega su zvali prvo na mobitel, pa na fiksni, no njega nije bilo doma, a javila se moja zaova. Čim mu je rekla da su oni zvali, odmah je pojurio tamo. Da se barem nije odmah javio, možda bi oni već otišli - kaže mi tiho.
I Jasna i Marina znale su da su njihova djeca na Kornatima, ali nisu vjerovale da bi im se tamo bilo što moglo dogodit. Eventualno su negdje, zbog teško prohodnog terena, mogli pasti, slomiti nogu ili se porezati. Pamte gotovo svaku minutu tog dana. Vijesti u 16 sati, kako je oko 16. 30 počela sipiti kišica, Jasnu koja je u 17.50 zvala Josipa na mobitel.
Marinin suprug Boris u 18.20 napao je jednog mještanina koji je onako hladno rekao da na Kornatima ima mrtvih.
- 30 minuta poslije ponoći zvao me zapovjednik DVD-a Tisno i rekao mi da je Joso ozlijeđen i da je krenuo u Zagrebu. I sada, kao i onda kad odvrtiš film, pa oni su toliko sati sami čekali i zapomagali, jaukali od bolova od popodneva do ponoći da bi im se tek onda pružila adekvatna pomoć. Pa oni koji su ih spašavali kao da su im se rugali - govori mi jedva dok se guši u suzama.
U Zagreb je bio prevezen i Tomislav, a za njim je krenuo i otac Boris. Stigao je bolnicu, a onda ga je primio liječnik. Rekli su mu, da ako Tomislav i preživi, morat će mu amputirati i ruke i noge. Boris je šutio i onda samo tiho rekao - samo neka mi je doma.
- Zvala nas je kasnije jedna gospođa s Hvara čija su dvojica sinova vatrogasci. Ona nam je rekla da bi Tomislav, koji je bio aktivan 24 sata dnevno i sportaš, mogao živjeti i tako. I to je istina. On to sigurno ne bi mogao izdržati - kaže Marina.
Baš kao i sve roditelje stradalih, i njih muče pitanja bez odgovora i nepoznavanje cijele istine o tom slučaju. Otvoreno ih nabrajaju.
Zašto je u vrijeme požarne sezone jedan kanader poslan u Grčku? Zbog čega su mrtve vozili u Zemunik, pa ih vraćali natrag? Je li se kerozin iz pokvarenog helikoptera prolio po vatrogascima i je li to pravi uzrok nesreće? Što je večer nakon tragedije vojska radila na Kornatu? Zašto je zabranjen pristup ostalima?
- Istina bi nas smirila. Ne bi ublažila tugu i bol, ali bi nas smirila - govore gotovo uglas hrabre majke. I zato iz dana u dan proživljavaju tu tragediju.
Jasnu, kaže mi, drži sin Krsto, koji će uskoro napuniti 20 godina, a Marina gleda u budućnost i skorašnje unuke. Ipak, ima dana kada ništa ne pomaže. Marina se često zna probuditi noću. Ponekad i po nekoliko noći zaredom. Onda upali računalo, pregledava snimke vatrogasaca dok su još bili živi, gleda sprovod svog sina Tomislava, i u nekom času pomisli kao da se to dogodilo nekom drugom. Ne njoj.
I ovih dana kada kći treba rodit, i koliko god joj je radost, toliko joj srce obavija tuga. Ljudi joj prilaze, govore kako će slaviti za rođenje dijeteta, kako će se napiti, a ona mi govori da bi najviše željela u tim trenucima otići u neku sobu, na osamu, provesti tamo cijeli dan, ispustiti dušu i isplakati se kao nikad.
- I već sada pomislim na one dane kad će mi doći čestitati zbog unuka. Bojim se da me ne uhvati tuga, jer će me to sve podsjetiti na one dane kad su mi isto tako došli izraziti sućut - kaže i jedva suzdržava suze.
Plaču obje dok gledaju video na YouTubue jednog guslara koji je prije tri godina u 40 minuta opjevao kornatsku tragediju u dva dijela. Želja im je dovesti ga na 10. obljetnicu tragedije.
- Od svih naših strahova najveći je onaj da će se tragedija zaboraviti. Da će oni nestati iz srca naših ljudi. Obitelji ih neće zaboraviti, ali mjesto… Toga se bojimo - kažu.