Radimir Čačić neugodna je, otresita i nepristojna osoba kojoj se uočljivo sviđa uloga dominantnog mužjaka i čiji nas testosteronski ispadi s razlogom uznemiruju, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Njegov nadmeni, paunski gard, neobuzdana žudnja za vladanjem i upravo komično inzistiranje na besmislenoj tituli “prvog potpredsjednika” učinili su ga jednom od neomiljenijih političkih figura u nas, a ugledu mu svakako nije pomoglo da je u Mađarskoj izazvao prometnu nesreću u kojoj je smrtno stradalo dvoje ljudi.
Dapače, njegovo ponašanje u tragediji u javnosti je samo raspirilo mržnju prema njemu. Umjesto da bude utučen i ponizan, da se posramljeno pokrije ušima, kao što zaslužuje slučaj kad dvoje penzionera spakiraš u jelove sanduke pod ilovaču, Čačić se neuvjerljivo ispričavao izrazima koje bi jedva stavio u protokolarni telegram sućuti, jer njegovoj naravi valjda ne pripada pokazivati krivnju i kajanje, priznavati da si čovjek, slab i grešan i budala kao svi drugi.
Kao samoživa i bezosjećajna politička životinja neizmjerno se gorljivije, s mnogo većim emocionalnim angažmanom obračunavao s novinarima koji su pisali o njegovim svinjarijama i sada se, nakon uvjetne zatvorske kazne koju mu je mađarski sud odrezao, razumljivo našao gdje jest, na lomači koju su mu naložili javnost i neprijatelji, usred velikog, sjajnog, usijanog ognja u koji je, ruku na srce, i on sam neštedimice dolijevao benzin.
Zbog svega ovoga lako je prihvatiti njegov pad, pa i zlurado mu se veseliti, ali ja, vidite, unatoč svemu što sam upravo napisao i snažnoj nesimpatiji koju osjećam za “prvog potpredsjednika”, nekako nemam volje za to.
Upravo suprotno, dok sve novinske naslovnice vrište za njegovom ostavkom i u svim anketama visokim se postotkom građani slažu s tim, dok iz svih rupa istrčavaju pikzibneri da hrabro šutnu truplo na podu, u meni raste negodovanje zbivanjima i sve sam čvršći u uvjerenju da Radimir Čačić treba ostati.
Dijelom je tomu uzrok subjektivan. Gnušam se hajki i nepogrešivo znam da, kad god se rulja oko nečega tako raspali, to mora biti pogrešno. A dijelom sam, opet, sasvim objektivan, ili barem mislim da sam takav.
Bez toga Čačića, narode, mi danas ne bismo imali autocestu i ja ga se, kraj svih njegovih odvratnih osobina, sa zahvalnošću sjetim makar jednom dok sto pedeset kilometara na uru putujem šesterotračnom prometnicom prema glavnom gradu ili iz njega.
Cesta bolja od nas samih
Za tu široku sivu vrpcu asfalta, što divno vijuga ličkim dolinama, probija planine i premošćuje kraške provalije, najvećim dijelom moramo biti zahvalni upravo tome neotesanom egomanijaku.
Nesnosni napuhanac odvažio se na veličanstven građevinski pothvat u koji prije dvanaest godina nitko nije vjerovao, a koji je našu zemlju naposljetku učinio neizmjerno ljepšim, ugodnijim i civiliziranijim mjestom.
Ta je autocesta bolja nego što zaslužujemo, bolja je nego što smo mi ljudi, a Čačić ju je nekako opet uspio napraviti. Štoviše, da nije 2004. otišao s vlasti, a gradnju preuzeo HDZ, kojemu je važnije bilo namiriti svoje nebrojene ujce i stričeviće, potpuno sam uvjeren da bi ona sada završavala u Dubrovniku i rasprava o pelješkome mostu bila bi totalno bespredmetna.
Odrastao sam uz oca geometra koji je čitav radni vijek proveo na velikim gradilištima, danas hidroelektrane gradi moj mlađi brat, a mene ne prestaje oduševljavati njihov posao. On mi je bolji od moga, bolji, zapravo, od ijednog drugog posla. Inženjerska smjelost i vještina da se premještaju planine i rijeke, mijenja krajolik, pokorava priroda... tako mi je moćna i muževna.
Da bi počeo nešto tako golemo, govorimo li o Čačićevoj naravi, možda i moraš biti prepotentna i nedokazana budala?
Kako god bilo, upravo takvi zamašni pothvati zemlje guraju naprijed, bez njih ne ide, i zbog njih ne želim da Radimir Čačić ode. Da budem sasvim precizan, upravo me prestravljuje pomisao da bi mogao otići jedan od sasvim rijetkih, dvojice ili trojice koji kurca razumiju što trebamo napraviti u ovome beznađu.
Tko je taj Lesar
Pročitam onda da je Dragutin Lesar negdje kazao kako on mora dati ostavku i to me ispuni gnjevom. Meni je Lesar, da budem iskren, ništa. Niži oblik političkog života.
Sindikalni galamdžija i birtijski politikant sa zvanjem organizatora prodaje, bezveznjak bez ijedne uočljive vrline ili postignuća, koji samo neumorno melje banalnosti o radu i poštenju. I on i čitava njegova stranka srednje stručne spreme, da ih na gomilu staviš, potpuno su inferiorni jednoj osobi s vizijom kao što je Radimir Čačić, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
I u tome se, mislim, krije istinska opasnost. Neće nas upropastiti arogancija sposobnih. Ako nas išta zakopa, zakopat će nas populizam neznalica i mediokriteta.