U vrijeme kad se s neobičnom lakoćom govori o povratku Tuđmanu i retuđmanizaciji, možda se ne bi zgorega bilo prisjetiti kakva je bila ta - zapravo tako daleka i davna - 1998.
Bila je to godina kad Šuker podvaljuje gol van der Saru i Hrvatskoj donosi treće mjesto na prvenstvu svijeta. To su godine kad Škegro uvodi PDV, kad se runi i propada Kutlin imperij, tisuće poduzeća završavaju u stečaju, a povorke radnika defiliraju na Markovu trgu, gdje je to obično završavalo tako što bi im ministar financija iz budžeta udijelio plaću. Ratna je pobjeda još friška, ali Hrvati otkrivaju da je cijena pobjede prevelika, lopovluk koji joj je u temeljima predrzak. Tuđmana već grize bolest, a osjeća se u zraku zadah rušenja jednog sustava, jedne ere.
No, te ‘98. Hrvatska možda završava jednu trulu eru, ali sa svijetom nije tako. Tih kasnih devedesetih Amerika i Europa bilježe blještave stope rasta, globalnom politikom dominiraju lijevi liberali “trećeg puta” poput Clintona i Blaira, ekonomski liberalizam i domislice poput javno-privatnog partnerstva ili autsorsinga doimaju se neprikosnovenim ključem za društveni i ekonomski uspjeh. Hrvatska je možda bila u krizi, no činilo se da postoji nepobitan ključ, nepobitan odgovor, set ciljeva i alata za kojima treba posegnuti: ulazak u EU i NATO, liberalizacija, demokratizacija, ekonomske “reforme”, te provođenje kapitalizma zaozbiljno, ne stranačko-zemljačkog korporativizma kakav je karakterizirao devedesete.
I to je možda ključna točka koja razlikuje ‘98. i ‘13. I danas - naime - firme idu u stečaj, i danas radnici defiliraju ulicama, recesija nas je vratila deset godina unazad, a jedan način mišljenja i upravljanja došao je do zida i doživio neuspjeh. No - što je drukčije? Drukčije je to što nema ničeg uokolo što bi služilo kao orijentir i pouzdana formula.
Bivša društva blagostanja uokolo nas grcaju u nezaposlenosti i recesiji, “jedini mogući” model sad se više i ne čini tako jedinim (pa ni tako mogućim), a kutija alata s pet jednostavnih formula koja je prije petnaest godina bila jamstvo boljitka više ne postoji. Umjesto nje - postoji dilema. Debata. Raskorak. A društvu koje je u osnovi kolonijalno, koje je osamsto godina gotovo formule samo usvajalo i mehanički reproduciralo (od cvjetne gotike i secesije do mirovinskog sustava i Bolonje) takva je situacija neizdrživa, mi ne možemo živjeti bez neprikosnovenog uzora.
I upravo zato, depresija 2013. na neki je način gora od depresije 1998. Onda, stvar se svodila samo na jedno: nek’ ovi padnu. Danas, nije jasno tko bi i što bi bilo to što bi trebalo pasti.