Ministarstvo pravosuđa i uprave krenulo je u izmjene i dopune Zakona o lokalnim izborima koje će na snagu stupiti prije održavanja ovogodišnjih lokalnih izbora, a koje će spriječiti da se, recimo, Alojz Tomašević, nasilni požeški župan kojeg je HDZ izbacio iz stranke, ali ga nije mogao maknuti s dužnosti, ponovno kandidira. Uz postojeća kaznena djela koja su zapreka za kandidiranje na izborima, ugradit će se nova, i to nasilničko ponašanje, zanemarivanje djeteta, spolno uznemiravanje, prostitucija i bludne radnje.
Za sada, birači i političke stranke ne smiju za člana predstavničkog tijela jedinice niti za općinskog načelnika, gradonačelnika i župana i njihova zamjenika kandidirati osobe koje su pravomoćnom sudskom odlukom osuđene (uključujući uvjetnu osudu) na kaznu zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci za niz kaznenih djela propisanih Kaznenim zakonom, od ubojstva do zloporabe položaja i ovlasti.
Ministar Ivan Malenica ove je promjene najavio u prosincu. Od tada do danas svjedoci smo cijelog vala istupa žena iz Hrvatske i regije koje opisuju slučajeve kada su bile žrtve silovanja i seksualnog nasilja, ali se nisu usudile o tome govoriti zbog straha od javnosti. Koliko su njihovi strahovi bili opravdani, svjedoče uvrede kojima su izložene na forumima, gdje im ljudski talog s društvenih mreža poručuje da lažu, a ako su i stvarno silovane, same su krive za sve što im se dogodilo. Najgore od svega, to nerijetko pišu druge žene.
Obiteljsko nasilje također je jedna vrsta silovanja, i onda kada nema spolnog kontakta. Utoliko je potpuno jasno da u ovim situacijama treba zauzeti nulti prag tolerancije, a nasilnike ne samo kažnjavati zatvorskom kaznom nego i svojevrsnom političkom karantenom. U proteklih dvadesetak godina u Hrvatskoj je ponešto smanjen prag tolerancije na nasilje, ali ono nipošto nije nestalo.
Tome u dobroj mjeri negativan doprinos daju mediji, koji daju prostor Zdravku Mamiću ili Željku Kerumu i sličnima, koji su često javno prijetili nasiljem, a povremeno ne samo prijetili. Unatoč njegovu CV-ju, Keruma su Splićani birali za gradonačelnika, a ni Mamiću ne nedostaje štovatelja njegova lika i djela. Još je gore kad se radi o osobama kao što je Tomašević, koji je mlatio ženu, ali kao članu vladajuće stranke stranački kolege dugo su mu čuvali leđa.
Ukratko, nitko iole razuman ne može biti protiv spomenutog prijedloga. Međutim, je li nasilje glavna odlika hrvatskih političara? Nije, iako ima i takvih među njima, baš kao i među liječnicima, u akademskim krugovima ili vozačima autobusa.
Najčešće zlo u politici je korupcija. Moć i novac idu ruku pod ruku, posebno u zemljama s kljakavim pravosuđem poput Hrvatske. Zato treba pitati HDZ i njihove partnere u vladajućoj koaliciji, kao što je SDSS, zašto nisu tako dosljedni i u slučajevima svih kaznenih djela vezanih uz korupciju i gospodarski kriminalitet. Neki dan je Žarko Tušek nudio novac i sinekure Viktoru Šimuniću ako ovaj pomogne HDZ-u u svrgavanju SDP-a. Ali za Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića takvo postupanje je normalno. Što jasno govori koliko su daleko od poimanja politike kao poštene javne djelatnosti.