Parlamentarni izbori 2015. godine, koliko god se već danas činili važnima za buduće usmjerenje naše zemlje i premda se već danas vodi ogorčena predizborna kampanja, možda neće o mnogočemu odlučivati.
Urednici Jutarnjeg lista ovih su dana razgovarali s jednim zapadnim, visokorangiranim diplomatom akreditiranim u Zagrebu, koji nam je najavio mogućnost raspleta hrvatske ekonomske krize o kojoj se dosad nije javno govorilo.
KOMENTAR JUTARNJEG Riječ je o možda posljednjem upozorenju Europske unije
“Hrvatski dug će rasti. Po vašim sadašnjim ekonomskim performansama, Hrvatska bi s vremenom mogla doći u situaciju da više neće biti kadra servisirati svoj vanjski dug. Mi znamo da se to neće dogoditi ove godine. Može se izračunati da se to neće dogoditi ni 2015. godine. Međutim, ako ne dođe do ozbiljnijeg rasta BDP-a, Hrvatska bi već 2016. godine mogla ostati bez sredstava za otplatu vanjskih dugova. Ako se to dogodi - a zasad je teško predvidjeti kako spriječiti takav razvoj događaja - u Hrvatskoj će se, barem kad je riječ o reakciji Europske unije, ponoviti jedna vrsta grčkog ili španjolskog scenarija.”
Na naše konkretno pitanje što to znači, dobili smo sljedeći odgovor: “To znači da će Europska unija u suradnji s međunarodnim financijskim institucijama nametnuti određene mjere ekonomske politike kako bi Hrvatska izašla iz krize i ponovo bila kadra ispunjavati svoje obveze. To, banalno rečeno, znači da će Europska unija provesti neke od reformi, koje hrvatska Vlada nije provela i oko kojih u Hrvatskoj ne postoji minimalan društveni i politički konsenzus.
Te se mjere, koje će sigurno izazvati žestoku reakciju određenih društvenih skupina, mogu provesti relativno brzo, u roku od šest mjeseci ili godinu dana, kao što pokazuju primjeri drugih članica Unije u kojima se slično interveniralo. I u Španjolskoj i u Grčkoj sada je stanje bitno bolje nego lani ili preklani”, ustvrdio je zapadni diplomat s kojim smo razgovarali ovih dana.
Dođe li zaista do takve intervencije Europske unije u Hrvatskoj, suočit ćemo se s dvije vrste posljedica.
Prvo, hrvatsko društvo bit će prisiljeno prihvatiti niz restriktivnih ekonomskih mjera, i ekonomskih i društvenih reformi, u koje se niti jedna Vlada nije usudila krenuti.
Primjerice, Vlada Zorana Milanovića i sam premijer žestoko se suprotstavljaju produljenju radnog vijeka do 67. godine, premda se u ovom slučaju ne radi čak ni o ozbiljnijem restriktivnom potezu, nego o poštovanju notorne činjenice da se u današnjem vremenu, zbog čitavog niza razloga (od stabilnosti mirovinskog sustava pa do sve duljeg trajanja ljudskog života), naprosto mora dulje raditi.
Drugo, iskustva europskih zemlja, koje su se borile s krizom uz neposredne naputke i pod neposrednim nadzorom Europske unije, pokazuju da domaće vlade nisu imale presudnu ulogu u tim procesima, nego su, dapače, na vlast privremeno dolazile tehničke vlade, koje su katkad vodili ljudi koji ne pripadaju političkim, nego financijskim krugovima.
Utoliko bi pitanje SDP-ove ili HDZ-ove izborne pobjede pretkraj 2015. godine moglo postati ponešto manje relevantno nego što se to danas čini.
Naravno, o bankrotu Hrvatske 2016. godine i o uvođenju bruxelleske prinudne uprave ima smisla spekulirati jedino pod uvjetom da se Hrvatska u idućih godinu i pol ne izvuče iz ekonomske krize.
Dođe li do porasta BDP-a, do stabilizacije proračuna i do masovnijeg rasta zapošljavanja, interventna akcija Europske unije u Zagrebu neće biti potrebna.
Što to znači za građane Hrvatske?
Prinudna uprava EU manje je dramatična mjera nego što bi naziv upućivao: nije riječ o zamjenskoj Vladi ili upravitelju, već o nizu mjera koje ćemo morati provesti u vrlo kratkom roku, s definiranim datumima. U tim se slučajevima često, zbog političkih oklonosti, poseže za tehničkom Vladom činovnika i finanicjskih stručnjaka koji u vrlo kratkom roku provedu niz nepopularnih mjera. Građani bi stoga mogli doživjeti vrlo bolne i teške rezove kakvi su mogli biti izbjegnuti, ili ublaženi, da smo mijenjali na vrijeme.