Projekt vrijedan milijardu eura - Plomin C na ugljen - koji je odlukom Vlade od 15. svibnja 2014. proglašen strateškim investicijskim projektom i u međuvremenu (unatoč riječi 'strateški') prošao sito i rešeto - leži na izdisaju. Na tu dijagnozu upućuju packe Europske komisije koje su ga zakočile, a i informacija da nakon četiri godine rada na projektu s čelne pozicije Marubenija Europowera, tvrtke koja je s HEP-om razvijala projekt, odlazi Hiroshi Tachigami.
Umoran od truda, ali i dalje (bar javno) optimističan u projekt. Ako tome dodamo još i da se ugljen vrlo jasno ističe kao energent prošlosti otkako je stigla nova Vlada, malo je reći da projektu baš i ne ide. Samo što još službeno i javno nema dijagnozu - mrtav. Modificirani, sada plutajući LNG terminal na Krku, u izazovima je već dva desetljeća. I još ga čekaju novi. Sada treba raščistiti vlasničku strukturu, ubrzati tehnički dio projekta, riješiti komercijalni dio, a onda i financijsku konstrukciju. Cilj je kraj 2019., početak 2020. i za sada još uvijek dostižan. No, neće biti još dugo. I u ovom je slučaju riječ o strateškom (čitaj političkom) investicijskom projektu, uvrštenom čak i na europsku listu projekata od strateškog interesa. Ostalo je njih još četiri. Trenutačno se na listi strateških investicijskih projekata nalazi njih 28, a strateškima je proglašeno šest, i to četiri javna i dva privatna. Uz spomenuti LNG terminal i Plomin C koji su u najvećim bolovima, među javnima su još kontejnerski terminal u Lučkoj Upravi Rijeka i centar za gospodarenje otpadom Piškornica, a privatnima Auto-kamp Punta Nova i Hotel Park u Rovinju, koji predstavlja jedan od većih kapitalnih projekata u hrvatskom turizmu.
Oba se privatna projekta planiraju realizirati i staviti u funkciju u naredne dvije godine. No, još ih je podosta na čekanju da postanu strateški. Prema Zakonu o strateškim investicijskim projektima koji je usvojen 2013. i informacijama Agencije za investicije i konkurentnost, podnesena je 121 prijava za proglašenje projekata strateškim. Od toga je 48 privatnih projekata, a ostatak javni investicijski projekti. Veliku većinu prijavljenih javnih projekata čine ulaganja u infrastrukturu, dok su privatni uglavnom vezani uz turističke djelatnosti. Spomenuti Zakon im je trebao osigurati brži i jednostavniji put, ali u praksi je ispalo zapravo malo drugačije. - Zakon je trebao imati privremeni karakter s namjerom da se veliki investicijski projekti ne suočavaju s mogućim birokratskim preprekama te da se tijekom vremena investicijsko okruženje poboljša. Da bismo privukli investitore koji će ulagati na zemlji na kojoj nema ničega ili u postojeće objekte i tvrtke, moramo popraviti ulagačku klimu. Kod nas investitori ni u projekte koji su nam potrebni u turizmu, za koje smo svi suglasni da su od strateške važnosti, ne mogu početi s realizacijom 10-ak godina nakon što su kupili zemljišta - upozorava Davor Majetić, glavni direktor HUP-a, te naglašava da su za kvalitetne investicijske projekte preduvjeti pravna sigurnost, predvidivost, transparentnost i efikasnost javne uprave.
No, kako napominje principal i osnivač savjetničke kuće Caper Željko Perić, treba razlikovati razloge zbog kojih nisu (ili jesu) realizirani neki strateški projekti u kojima se država pojavljivala kao nositelj od onih u kojima su to bili privatni investitori. - Ako kroz vizir Zakona o strateškim investicijskim projektima gledamo na privatne investicije, kriteriji su prvenstveno vođeni veličinom određenih parametara projekta pa je sam naziv strateški zapravo kišobran koji bi primarno trebao osigurati da se investitore zaštiti od prekomjernog granatiranja administrativnim bombama. Kada pak govorimo o projektima gdje se pojavljuje država, kao što su, primjerice, Plomin C i LNG terminal, onda bi sintagma 'strateški projekti' morala značiti da su oni dio državne strategije nekoga sektora, u ovome slučaju energetskog - pojašnjava Perić. Problem je, kako kaže, što se prvo rodi ideja o projektu pa se on nazove strateškim kako bi ga se ozbiljno shvatilo, a da zapravo nije plod nikakve razrađene i prihvaćene strategije. Pogledamo li pametnije od nas, kako to inače volimo - Norvešku, Irsku, Singapur ili Dansku - vidimo da prvo postavljaju strateške ciljeve, zatim za njihovo ostvarenje razvijaju strategije, a projekti su onda samo alati za realizaciju tih strategija.
Mi uglavnom idemo obrnutim redoslijedom. To je općepoznato, ali temelja toliko čvrstih da se evidentno teško mijenja. Perić napominje da i svaka ozbiljna kompanija ima svoje strateške planove razvoja, a u velikim sustavima to imaju i svi ključni dijelovi kompanije koji su do detalja usklađeni. Iz tih strategija proizlaze pojedinačni projekti koji se zbog toga onda i nazivaju strateškima. Te kompanije imaju svoje lidere, kao što i svaki pojedinačni strateški projekt ima ljude koji nad njima bdiju od početka do finalizacije. - Nema niti jednoga racionalnog razloga zbog čega jedna Vlada ne bi napokon postupila tako na državnoj razini ili lokalne vlasti na lokalnoj. Umjesto da se ogromna energija troši na relativno benigne probleme koji dnevno iskrsnu, državni vrh bi puno više vremena trebao provoditi vodeći Hrvatsku na horizontu od 10-20 godina, a ne od danas do sutra - vrlo jasno poručuje Perić, koji smatra da važni strateški projekti ne bi trebali biti vezani samo uz beton i čelik, već da bi daleko važniji strateški projekti trebali biti vezani uz strategiju obrazovanja, upotrebu informatičkih tehnologija, očuvanje okoliša.
Činjenica je da je postojala ozbiljna strategija onda bi dva najsporija javna projekta, LNG i Plomin C, davno bila ili realizirana ili napuštena, uz suvisla obrazloženja. Generalno, za javne strateške projekte je do 2010. najveća kočnica (ili okidač) bila korupcija na svim razinama, a danas je u većoj mjeri kratkoća horizonta kojega ima javna uprava. Upravo to, uz direktan utjecaj bivših i inih politika (nerealne ambicije gradnje kopnenog terminala, igre s Inom i plinom, promjene uprava kada je nekome odgovaralo, krojenje zakona po trenutačnim potrebama) pokazuje kako je javnim strateškim projektima nabolje izvan svih lista i 'ispod radara'. Privatni strateški projekti, čiji se interesi poklapaju i s političkima, zapravo mogu najdalje dogurati. I logično; tko je bliže vatri, bolje se ogrije. Samo, kako poručuju pametniji, treba paziti da se ne opeče.