Četrnaest godina, koliko je bivšem vatrogasnom zapovjedniku iz Šibenika, Draženu Slavici, trajalo suđenje zbog kornatske tragedije, u kojoj je živote izgubilo 12 vatrogasaca, bilo je dovoljno da uništi život njemu i supruzi i da trajno obilježi djetinjstvo i odrastanje njegove djece.
Slavica je bio smijenjen s mjesta zapovjednika, a sve ove godine dok je pravosuđe razvlačilo njegov slučaj, nije mogao raditi ni kao "obični" vatrogasac. Ljudi su na ulici okretali glavu od njega i njegove supruge, a prezrena i izopćena bila su i njegova djeca nad kojima se također vršio mobing. Živjeli su i formirali se u atmosferi linča i od prijatelja dobivali poruke i mailove kako im je otac ubojica.
A onda je nakon punih četrnaest godina sudske i javne hajke na Slavicu Vrhovni sud konačno presudio kako čovjek nije kriv što je 12 ljudi izgubilo živote gaseći travu na Kornatima u kolovozu 2007. I nikom ništa! Slavici i njegovoj obitelji nitko nije, niti će se ikada ispričati što je pravosuđe svojom inertnošću i nesposobnosti da išta važno i medijski eksponirano riješi u razumnom roku, dopustilo da se uništavaju životi jedne cijele obitelji. Čak i da je kao zapovjednik Dražen Slavica kriv što su vatrogasci otišli na Kornate i tamo stradali, sam sudski postupak kroz koji je prošao bio bi mu veća kazna od bilo koje propisane u Kaznenom zakonu za sva djela koja su mu se stavljala i mogla staviti na teret.
Kornatska tragedija je bila prestrašna. Stradalo je puno vatrogasaca i to groznom smrću. Našli su se u vatrenom vrtlogu u kojem se razvila tolika temperatura da im je udah doslovno spržio pluća. Obitelji poginulih bile su neutješne, a sve ih je dodatno uznemirilo što se nesreća dogodila pod neobičnim okolnostima, a istraga je u svojim počecima bila traljava. Obitelji i roditelji žrtava tražili su odgovornost, krivca na kojem će iskaliti svoj jad, svoju tugu i bijes. Pravosuđe im je ponudilo Dražena Slavicu i punih 14 godina ga držalo na pladnju. Sve dok nije prošlo toliko vremena da su obitelji žrtava toliko otupjele da mogu podnijeti činjenicu kako nitko nije kriv što njihovih najmilijih više nema.
Zašto su odabrali Slavicu i jesu li trebali nekog drugo pitanje je s kojim se ovdje nećemo baviti. Ovdje se bavimo enormnom štetom koju su pojedini tužitelji i suci u stanju napraviti građanima (u konkretnom slučaju jednako Slavici i njegovoj obitelj kao i obiteljima stradalih vatrogasaca koje traže satisfakciju), a da ih nitko neće prozvati zbog toga.
Ma što da se događalo i tko da je na vlasti, naše pravosuđe ne trpi kritiku, a još manje poziv na odgovornost. Zašto je tako? Zasigurno je više razloga, a u jedan od primarnih spada neznanje. Bilo je tužno gledati kada su u nedavnoj HTV-ovoj emisiji Otvoreno naši najeksponiraniji suci objašnjavali kako je teško njihovim kolegama (koji čak nemaju savjetnike!) boriti se sa spisima od 12.000 stranica. Da bi pomogle pokazati kako im je teško HTV-ove kamere su otišle na sud snimiti te spise pa nam je javna televizija pokazala gomile debelih registratora naslaganih na podu sudnice.
I sad bismo se trebali sažaliti nad sucima? Tih 12.000 stranica najviše govori o onima koji su ih proizveli. Govori da na važnim slučajevima rade ljudi koji nisu u stanju razlučiti bitno od nebitnog, i ono što je ključno sažeti u razumne okvire.
U postupku protiv Slavice sud je prihvatio čak 176 svjedoka! Zar je gotovo 200 ljudi trebalo proći kroz sudnicu i tamo odgovarati na neka pitanja kako bi se utvrdilo je li vatrogasni zapovjednik u slučaju požara na Kornatima postupao po zakonima i proceduri?! Tim prije što su u cijelom slučaju postojali i materijalni tragovi, od zabilježenih kontakata i poruka sa zračnim snagama, pozivi upućeni sa Slavičinag mobitela, bilješke svih aktivnosti koje se vode u vojsci, vatrogastvu, hitnim službama....
Ovakvo masovno ispitivanje svjedoka nema baš nikakvu svrhu, osim da tužiteljstvo i sud prikažu kako rade temeljit posao. Masovno pozivanje svjedoka u ovome slučaju nije trebalo ni zbog čega drugog, nego dojma. A koliko je to pojelo vremena (svatko od svjedoka mora biti pozvan, mora doći na sud, mora biti upozoren na svoja prava, mora ga ispitati tužitelj, pa onda obrana, da bi se u žalbenom postupku svi ti iskazi trebali iščitati i usporediti) najbolje zna onaj protiv koga su bili usmjereni.
U tome besmislenom i nekonstruktivnom razvlačenju slučaja Slavici je prošao dio života u kojemu nije mogao ostvariti svoju najvažniju ulogu onako kako je trebao - ulogu oca. Kako je ispričao Jutarnjem, kada je bio uhićen, njegova je kćerka krenula u prvi razred osnovne škole, a sada kada je konačno oslobođen, njegova je kći majka 15-mjesečnog djeteta.
Kazao je kako je svojoj djeci stalno objašnjavao da nije kriv za tragediju, a da mu je sin jednom prilikom na to rekao zašto ga onda stalno zovu na sud ako nije kriv. Kornatska nesreća jedan je od najtragičnijih poslijeratnih događaja u Hrvatskoj, a suđenje koje je uslijedilo prouzročilo je još jednu veliku nevolju.