Evo, da se jednom složim i s Tomislavom Karamarkom. Šef HDZ-a kritički je primijetio da u svečanim govorancijama u povodu prijema Hrvatske u Europsku uniju ni jednom nije spomenuto ime Franje Tuđmana. To nije dobro, rekao je Karamarko. Jednako tako nije dobro još jedno prešućivanje u recentnim svečarskim danima: ono bivšeg premijera Ive Sanadera . Izostavljanjem dva važna imena u plejadi zaslužnika za današnju europsku Hrvatsku vladajuća je politika pokazala da praktično nije na razini onih vrijednosti koje je u svojim govorima proklamirala.
Franjo Tuđman, kao prvi predsjednik države, osigurao je sebi neizostavno mjesto u svim povijesnim rekapitulacijama. Premda je Hrvatska zbog njegove bosanske avanture, demokratskih deficita njegove vlasti te ukupne anakronosti njegove politike mnogo dulje nego što je to bilo nužno ostala pred europskim vratima. Ali bez njega, pitanje je bi li se danas uopće imalo što slaviti. Zaslužan je da se Hrvatska, makar i s velikim zakašnjenjem, ipak može priključiti Europi. Bio je na čelu države u vrijeme njenog konstituiranja i obrane. Na svečanostima kojima je Hrvatska proslavila okončanje svog dugog puta u Europu nikako nije smio biti prešućen.
Izostavljanje Ive Sanadera u europskom je kontekstu jednako nerazumno i nepošteno. Političko naslijeđe bivšeg premijera valja odvojiti od kriminalne ostavštine njegove vlasti. Premda je sam onim dijelom svoje biografije zbog kojeg danas leži iza rešetaka ozbiljno doveo u pitanje stvarne motive svog bavljenja politikom.
Ali za pridruživanje Europi Sanader je obavio možda i najveći dio neugodnih zadataka za koje drugi nisu imali petlje. Otvorio je pregovore s Bruxellesom, koalicijom sa Srbima proglasio kraj ratne, nacionalističke politike, našao je i uhapsio odbjeglog Antu Gotovinu, pokušao je od HDZ-a napraviti europsku konzervativnu stranku. Te se činjenice ne mogu poništiti.
Ivu Sanadera najveći dio hrvatske javnosti danas smatra najvećim zlikovcem. Optužbe koje mu se stavljaju na teret krajnje su ozbiljne i izgledaju vrlo uvjerljivo. Ali, ni jedan postupak protiv njega još nije okončan pravomoćnom osudom, pa slijedom presumpcije nevinosti ni bivši premijer još uvijek nema status kriminalca. Ali sve da i nije tako, čak i da je osuđen, ono što je učinio za europsku Hrvatsku treba priznati.
Sanader danas s debelim razlogom sjedi u Remetincu, ali u rezimiranju europskog puta Hrvatske svakako ima važno mjesto. Stid i bijes koji Hrvatska osjeća jer je imala premijera koji je uhvaćen u mahnitoj korupciji ne može biti razlog za njegovo potpuno brisanje iz povijesti.
Nedemokratski režimi imaju običaj da s grupnih portreta i iz službene memorije brišu pale političke zvijezde, a iz knjige zaslužnika isključuju neistomišljenike. Na europskom projektu Hrvatska je ostvarila veliko zajedništvo. Partnerstvo ljevice i desnice u tom slučaju čak je formalizirano i u godinama funkcionirajućem Savezu za Europu.
Prešućivanje i ostracizam koji su na završnoj svečanosti demonstrirani prema mrtvom Tuđmanu i kompromitiranom Sanaderu nikako nisu dobra poruka.
Hrvatska je u Europu ukoračila svečanom reminscencijom vlastite povijesti, ali je istodobno iz nje potpuno amputirala neke nezaobilazne ličnosti. Zrelost i ozbiljnost nacije, kao i njenih vođa, pokazuje se, među ostalim, i sposobnošću objektivizacije prošlosti.