Na magistrali nije bilo veće gužve pa smo za 30-ak minuta stigli do Podimoća, sela s najmanje stanovnika u Općini Dubrovačko primorje, koja, usput rečeno, već desetljećima nosi neslavnu titulu depopulacijskog kraja. Na kružnom toku na Rudinama krenuli smo još dublje u brdovito zaleđe, putom širine manjeg vozila i našli se pred mjestom s desetak kuća. Dosta ih je praznih, iako obnovljenih. Ožive za vikenda, kažu Dubrovačkom vjesniku Sutići koji čine većinu stanovništva Podimoća.
Pitamo ih za one stalne, dok ih nabrajaju, zaustavljaju se na broju pet. Iznenađenje je očito bilo vidno pa je tete Jele Sutić, 89-godišnjakinja puna životne mudrosti, priču odmah ‘prebacila‘ na neka druga, za selo bolja vremena.
- Bilo je puno i đece i obitelji, po 10, 12 čeljadi u kući – kaže nam sugovornica koja je udajom 1958. iz susjednih Čepikuća preselila u Podimoć. Iako je baš neki dan ušla u 90-tu godinu života, svaki je dan u polju, odvede je sin autom.
- Mogu ja još radit, samo ne mogu baš dobro ić nogama. Malo je dana da me nema u polju, a sve radim. Dok mogu ić do tad sam i živa – kaže tete Jele koja od rada ne odustaje, navika je to koja se na selu nekad usvajala još od malih nogu.
- Sadio se duhan, bro se pelin, smilj, lovorika, gloge od smrka, spuži se kupili, sve se radilo, masline, loza, smokve, žito i grah sijali. Sve si imo što ti je trebalo. Radilo se u tri smjene u zadruzi u Čepikućima, pelin se kuho, duhan se prerađivo, žito se mljelo, non stop se radilo. A rodno selo puno mladosti, bilo je 200 ljudi sigurno. Bila je butiga, osmoljetka s pet, šest učitelja. Bilo je po 120 djece u školi iz okolnih sela. Dom za mladost je izgrađen, ma nema što nije bilo. Sad i u Čepikućima i u Podimoću nikoga – uspoređuje nam prošlost, kada je svako selo imalo svoju školu i sadašnjost, kada sve redom propadaju prazne.
- Kad sam došla đever mi je išo u Lisac u školu pješke, a moja djeca su išla pješke u Čepikuće u školu. Kasnije su počeli vozit autobusi za Slano od 4. do 8. razreda.
Priča nam još o pelinu koji se slao u paketima za Ameriku ‘moralo se probrat list po list‘. Ulje od pelina i od lovora prodavao se po zlato. Stanovnici svih sela iz vale: Podimoć, Lisac, Točionik, Trnovica, Čepikuće i Podgora, bavili su se time.
- Ne znam zašto je pošo svijet iz sela. Otkad je Tito umro sve je pošlo doli. Dok je bio živ nije bilo droge, svak je duhan sadio – kroz osmijeh će pa u istom tonu prisjetila se i mladih dana, tamo negdje nakon Drugog svjetskog rata:
- Svaku neđeju kolo je igralo tu ispod u susjedstvu i tamo u Brbore na kraj sela. Cijelu zimu bi kolo bilo, odsvakle bi mladost pješke dolazila. Sad da umreš u poju, nema te ko donijet. Prije čovjek na svakom koraku, a sad možeš sve gol ić, neće te niko viđe‘!
Pitamo je za Podimoć danas:
- Imamo mi za sebe sve, patata i verdure, ništa ne kupujemo a i djeci koja su u gradu ne treba kupovat. Sve je domaće.
Ima li spasa selu?
- Nema. Neće mladost, neće niko. Sve kaže‘ ja bi se vratio‘, pa vrati se! Kaže ‘mala mi je plaća‘, neka ti je, vrati se ođe, živi i radi. Nema ođe ni neđeje ni Božića. Svaki dan treba radit u polju, živine namirit – kaže simpatična tete Jele pa zaključuje svoju storiju za novine ovim riječima:
- Da me zatvorit u grad mjesec dana, ne bi dva dana poživjela!
Šest sela, troje djece
Ivo Sutić kaže kako je u selu najviše onih koji pođu u penziju pa dođu po dva, tri dana, opet odu i tako ukrug. Netko drži pčele, ljudi se bave poljoprivredom, maslinama, lozom... Skoro svi maslinici su obnovljeni, ljudi se vraćaju zemlji ali ne i selu.
- Nije problem samo to što nema uvjeta za život. Kako čovjek iz Mrcina u Konavlima ide svaki dan radit u grad i može ostat živit doma? Garantiram za 10 minuta prije iz Podimoća se može stić u grad nego iz Konavala, pogotovo ljeti. I opet nitko u nas nema interes da živi ođe i da ide u grad radit, rađe će iznajmit stan. Sve vam je to do navike rada i mentaliteta. Na Pelješcu čovjek ima 20 tisuća loza i od toga živi. Ima i u Primorju ljudi koji su mogli posadit na tisuće loza, ali ne, on neće radit. Neće doć iz grada sadit barem patate jer ‘ to mi se ne isplati‘. Jedva dođu neđejom. I u Konavlima ima ljudi koji nemaju nešto posebno, ali žive doma – pojašnjava nam svoje viđenje iseljavanja primoraca iz rodnog mjesta.
- Dobro, nemamo vodu ali cisterna vode me košta koliko i onome u gradu s vodovoda. Osam kubika vode dođe me 12, 13 eura, to je još i jeftinije od grada, a dovedu je vatrogasci iz Slanoga kad god zazovem – kaže nam umirovljeni Libertasov vozač koji je za svog radnog vijeka vozio i Slanku i Stonku.
Podsjeća kako su sve kuće u Podimoću izgorjele u Domovinskom ratu, a baš pred kraj obnove zadesio ih je i potres 1996. pa se ponovno obnavljalo. Prisjetio se školskih dana i 1974. godine kada ih je u osmom razredu osnovne škole u Čepikućama bilo 20, svi iz okolnih sela, a danas je u njima tek troje djece koja idu u Slano u školu.
- U slanskoj školi danas nema razreda s toliko djece. A u tu školu idu djeca iz svih tih okolnih sela plus Mravinca, Trnova, Majkovi, Banići i Slano.
Iznosi nam i zabrinjavajući podatak kako je prosjek starosti stanovništva u Podimoću i susjednim mjestima ‘bliže 80 nego 70 godina‘. Dok pitamo što za 20 godina, Ivo kratko odgovara ‘mrtva sela‘.
- Od refavanja mjesta nema ništa. Djeca koja su se rodila u gradu što će, ne znaju ništa. Ima naših ljudi što su pošli u grad prije 15 godina pa ne znaju upalit traktor – kaže Ivo koji uz lozu i masline sadi povrće, a imaju i 20-ak krava.
Baba da ruke
- Ima posla oko njih, preko mjere. I baba da ruke. Malo oko zemlje i prođe dan u čas. Ko će radit ima posla!
Migranti ih zaobilaze, vukova je slabo, ali naiđe pokoji medvjed u noćni posjet. Divljih svinja koliko hoćeš, ni jedna smokva od njih ne ostane. Kad televizija radi, dobro je, čim zagrmi nemaju ni nje. ‘I kad isključiš iz struje, opet sve pregori.‘ Radni dan na selu počinje u pet, da se sve stigne odraditi. Subotom ih je puna kuća, stavi se još jedan stol. Dođu djeca iz grada, a unuk prvo što pita je ‘đede jesi li naložio oganj?‘ Iako su malo selo prosjek im po broju kuća podiže Smokvina. Iako dole na moru, to mjesto je dio Podimoća u brdovitom zaleđu.
- Lakše je u gradu, razumijem ljude. Svak kroji život da mu je komotnije. Moja djeca nisu mogla imat nikakve izvanškolske aktivnosti jer bi ih trebalo vozit do grada, a ko će vozit stalno? - pita se supruga Iva koja je posao morala napustiti nakon rata i povratka u Podimoć. Trebalo je ostati doma s djecom jer vrtića nije bilo.
Da je korona potrajala, bi li broj povratnika na selu porastao?
- Možda i bi. U gradu nisu imali mogućnost ni izić ni posadit. Komadić zemlje je tad dobro došo. Najviše paprika je raslo na balkonima u Mokošici.
Sve imaju doma što se hrane tiče, a li uvijek nešto pofali pa valja do trgovine. Za to potegnu do Slanoga, oko deset minuta preko kamenoloma.
- Ovisan si o autu, ako se pokvari onda plači – dobacuje Ivo, a supruga će ‘nemoj sve negativno, ajde sad pozitivno‘.
- Nema buke ni gužve, ujutro ti ptice pjevaju. Kad je lijepo vrijeme, na balkonu uživaš. Stresa na selu nema, stres je u gradu – zaključuje Ivo.
U susjednoj kući srećemo gospođu Jelu. Nije od slikavanja, na prvu nas upozorava. Nije bila raspoložena ni za razgovor ali se ipak kratko dotakla života u (polu)praznom selu.
- Zabačeno je, nema vode, ništa nema, sve morate donijet iz grada. Možeš sve posadit ali ne može samo nicat ako nećeš oko toga radit. Kako je staro domaćinstvo, svega je manje. Ali prođe vrijeme ođe brzo, vazda nešto imaš radit, počupat, okopat. Više se zabaviš. Neko dolazi vikendom u selo, ko je u mirovini kao mi, većinom je ovdje. Uvijek smo održavali, bili i u gradu i ođe. Nikad odavde nismo pošli, nije Podimoć preko svijeta – kaže nam jedna od pet stalnih stanovnika Podimoća pa dodaje kako su imali svoju mlinicu i gumno, mljeli masline za cijelo selo.
Taman su se pripremali za u grad do djece jer ‘sad je sve mokro pa ne možeš ni radit u polju‘. Vratit će se za dan, dva. Suprug Antun pošao je vizitat pčele prije odlaska. Pošli smo za njim u polje ne bi li ga našli. Zvuči nevjerojatno, ali uspjeli smo se mimoići. Šteta, da smo ga sreli u jednu reportažu stali bi svi stanovnici Podimoća. Otužno! Baš kao i spoznaja da baš nikome od onih koji su se smjenjivali na vlasti nije palo na pamet da u mjestu bez osnovnih životnih uvjeta - života nema. Dubrovačko primorje koje zauzima 11 posto površine Dubrovačko-neretvanske županije, u ukupnom broju stanovnika sudjeluje s jedan posto.