Nije slučajno Veljko Bulajić svoju “Obećanu zemlju” prije 30 godina snimio u Krndiji. Ovo selo smješteno na gotovo idealnoj geografskoj poziciji, udaljeno po 30-ak kilometara od Osijeka, Našica i Đakova, okruženo plodnom slavonskom zemljom iz koje je nekadašnji PIK Đakovo godinama crpio plodove prirode, uistinu je za one koji su u njemu živjeli bilo obećana zemlja. Doduše, njegovi osnivači, podunavski Nijemci, nisu, nažalost, imali sreću predugo uživati u blagodatima Panonije budući da ih je većina od onih koji su preživjeli poratno vrijeme i koncentracijski logor, što ga je u njemu nakon završetka Drugoga svjetskog rata formirala tadašnja država, iz Krndije protjerana. Ostalo ih je tek nekoliko, a potom su 50-ih i 60-ih godina u selo novi život udahnuli doseljenici koji su vlakovima bez voznoga reda u Slavoniju i Baranju stizali iz BiH, Dalmacije, Like... Većina ih je dobila posao u već spomenutom PIK-u, koji je nacionalizacijom zemlje, koja je do 1945. bila u vlasništvu podunavskih Nijemaca, postao njezin vlasnik. No, nije PIK bio vlasnik samo zemlje, nego i kuća u kojima su ljudi živjeli, za što su mu plaćali najamninu. I nitko tada nije ni slutio da će to u 90-im godinama postati problem koji do današnjih dana neće biti riješen, a koji na najgrublji mogući način razgolićuje svu apsurdnost državne birokracije. Gašenjem PIK-a, koji ne postoji već 20 godina, Krndija je prešla u vlasništvo Republike Hrvatske. Sve kuće i okućnice, kao i sve oranice, danas su u vlasništvu države, koja vjerojatno ni nema pojma da u moru mrtvih kapitala s kojima ne zna što bi i kako bi njima upravljala ima i jedno cijelo selo sa živim ljudima. Nema ih u Krndiji, naravno, mnogo. Svega 56 duša što se smjestiše u 24 kuće, od kojih se neke ni po kojem kriteriju ne bi mogle nazvati kućama. Prije bi se moglo reći da su to ruševine koje samo nekim čudom još uvijek nisu svojim vlasnicima doslovno pale na glavu. Ali, ti ljudi drugog izlaza, odnosno izbora nemaju. Svi su oni danas doslovno zatočenici. S jedne strane svojih emocija prema kućama i selu u kojem su rođeni, kao i realne situacije da nisu u mogućnosti pronaći si drugo stambeno rješenje, a s druge su strane zatočenici države i njezine administracije.
Bez prava na kredit
- Od osnutka općine Punitovci, kojoj Krndija kao naselje pripada, pokušavamo riješiti taj problem, no svi pokušaji bili su neuspješni - kaže Jasna Matković, načelnica općine Punitovci, koja je potrošila puno svojih radnih sati proteklih godina pregovarajući s državnim agencijama - AUDIO, potom i DUUDI-jem te s DORH-om koji formalnopravno vodi brigu o državnom vlasništvu.
- U DUUDI-ju smo imali razumijevanja i tamo su nam rekli da nemaju ništa protiv našeg prijedloga kojim bi se građevinska zona Krndije, koja uključuje 94 čestice, dala u vlasništvo Općini, a mi bismo to potom prepisali u vlasništvo ljudima koji tamo žive. Nažalost, u nekim drugim institucijama vrata su nam zatvorena. Za to vrijeme u Krndiji se kuće urušavaju, ljudi žive u katastrofalnim uvjetima, a mladi se odseljavaju jer ne vide nikakvu perspektivu. Tamo se ne može ni graditi, ni dograđivati, ni renovirati, jer su ljudi u strahu da će uložiti novac, a sutra će im netko reći da moraju na ulicu. Da ne govorim o tome kako ne mogu ostvariti ni pravo na kredit - kaže Matković.
Sedmero zaposlenih
Nevjerojatan je i potpuno apsurdan podatak da su sve do 2010. godine, kada je u Krndiji provedena katastarska izmjera, gruntovni vlasnici čestica u selu bili folksdojčeri, dakle ljudi koji su selo osnovali i koji su iz njega protjerani. Nekadašnji PIK, naime, nikada nije gruntovno te čestice upisao u svoje vlasništvo nego su to riješili samo katastarski. Dakle, oni su bili u posjedu čestica i mogli su njima raspolagati kako su htjeli, a gruntovno vlasništvo za to im nije bilo važno.
Ilija Bošković rođen je u Krndiji. Njegovi su se 50-ih godina prošloga stoljeća doselili iz BiH. Danas je predsjednik Mjesnog odbora.
- Ima nas 56, od čega je petero djece osnovnoškolskog uzrasta. Naseljene su 24 kuće, pet ih je nenaseljeno i još je nekoliko devastiranih. Zaposleno je sedmero ljudi i svi rade na farmi goveda u vlasništvu tvrtke Žito, a ostali su umirovljenici i socijalni slučajevi - taksativno nam je iznio krndijašku statistiku.
- Ne tražimo da nam se nešto pokloni. Svi smo na sudu u Đakovu potpisali da želimo biti prvootkupnici čestica na kojima su kuće u kojima živimo. Oko Krndije je 2000 hektara plodne zemlje koju obrađuju OPG-ovci s općine i tvrtka gospodina Marka Pipunića, ali nas to ne zanima. Mi bismo samo htjeli biti vlasnici naših kuća i potkućnica - kaže nam Bošković dok hodamo selom s tri ulice. Do prije šest godina glavna i najduža ulica kroz selo nije imala ni asfalta. Bila je to klasična kaldrma. Sada barem imaju cestu, ali daleko je to od infrastrukture koju zahtijeva život u 21. stoljeću.
- Imamo struju i telefon. Kanalizacija je nešto što je za nas znanstvena fantastika, a pitku vodu uzimamo iz bunara. Neki ljudi, nažalost, nemaju ni bunar - govori nam Bošković dok preko improviziranog mostića, točnije drvene fosne smještene na dnu kanala, prelazimo s ceste pred dom Luke Šimića, ako se objekt u kojem ovaj 46-godišnjak živi uopće može nazvati domom.
Ispričavamo mu se što ga ometamo dok sprema drveni “paprikaš” za ogrjev u hladnim zimskim danima, a on nam odgovara da će i njemu dobro doći mali predah. Uvodi nas u kuću ispred koje je zatvoreni bunar. Luka je jedan od mještana koji nema čak ni pitku vodu.
- Evo, tu vam ja živim - pokazuje nam nesretni samac prostoriju koja izgleda najreprezentativnije od njih tri u ovom objektu, i to samo zato što su u njoj stari škripavi drveni pod, televizor i kauč. U susjednoj prostoriji poda nema. Na njemu je samo zemlja i velika peć na kruta goriva s tri stare, otrcane fotelje na koje Luka odlaže garderobu. U trećoj, pak, koja mu očito služi kao skladište za dvije vreće krumpira, prizor kao iz ruševine. Pola drvenog stropa odavno je propalo, a i druga polovica izgleda kao da će se svakog trena sručiti dolje.
- Primam obiteljsku mirovinu, a od toga ne mogu podmiriti ni osnovne životne potrebe, a kamoli ulagati u kuću koja, eto, ni nije moja - požalio nam se Luka.
Tek je nešto bolja slika u kući brata i sestre Damira i Božane Kijanica. Njih dvoje žive od socijale, a pomogne im i to što imaju nekoliko ovaca i nešto peradi. I u njihovu domu iz stropa strše prijeteće rupe, no brat i sestra prihvatili su to kao sudbinu.
“Kuda da idemo?”
- A što drugo možemo? Tu smo rođeni i odrasli. Kuda da idemo? Ma i ne želimo nigdje iz naše Krndije, ali novac za popravak ovih oštećenja nemamo, a i da ga imamo, ne znam bismo li se usudili uložiti ga u kuću iz koje nas svakoga dana netko može izbaciti - rekli su nam Damir i Božana.
Većina kuća u Krndiji sagrađena je u razdoblju od 1926. do druge polovice 40-ih godina. Građene su od blata i na brojnima su godine neodržavanja učinile svoje. Ipak, dio mještana koji su bili u mogućnosti sredili su svoje obiteljske kutke u mjesta ugodna za život i obitavanje.
- Suprug i ja radili smo do prije dvije godine tu na farmi, a onda smo dobili otkaz, i to istoga dana. On je tek ove godine ostvario pravo na mirovinu, a ja to još čekam. Ipak, to što smo radili omogućilo nam je da makar malo dotjeramo kuću sagrađenu 1939., jer imamo troje odrasle djece koji imaju svoje obitelji. Ipak za našu unučad i njih kada nas posjete moramo biti spremni - kaže nam Rosa Pop, kojoj je ovih dana baš u gostima unučica Lucija, kći njihova sina koji živi u Splitu. Jedna kćerka im je u Zagrebu, a drugi sin je ostao u Krndiji.
Rosa Pop s unukom Lucijom
- Rekao je da će on, ako treba, ostati zadnji u selu. No, nažalost, danas su tu stalno samo njegova supruga i troje djece, jer je on morao otići na rad u Njemačku. Ali, ne misli se odavde seliti i računa da će se opet vratiti - kaže nam Rosa.
Tragična je po mnogočemu, ali u isto vrijeme i simptomatična priča o Krndiji, koja se doduše može preslikati i ne neka druga sela u istočnoj Hrvatskoj. Prvo su iz njih protjerivani njihovi osnivači, samo zato što su bili Nijemci, onda su ih naseljavali ljudi koji su ovdje dolazili u potrazi za boljim životom, a danas su njihovi potomci primorani egzistenciju tražiti u istoj toj Njemačkoj ostavljajući svoje obitelji i plodnu zemlju koja ih okružuje.
- Teško je razumno objasniti ponašanje države u našem slučaju. Nije nam jasno što je njima ovdje toliko bitno da se toliko odupiru našoj želji da otkupimo kuće u kojima živimo i postanemo njihovi vlasnici. Da ovdje ima nafte i plina još bismo i razumjeli. Jest, zemlja je plodna, ali mi ni ne tražimo oranice, već samo kuće i dvorišta u vlasništvo - poručila je gospođa Rosa.
Posljednji Nijemac
Jedini potomak Nijemaca koji su osnovali selo u Krndiji danas je Željko Drer. Njegov je otac Martin bio jedan od četvorice Nijemaca koji su odlučili ostati u selu. On iz njega nije htio otići unatoč nepovoljnim društvenim, političkim, ali i međuljudskim odnosima koji su nakon 2. svjetskog rata na prostoru Jugoslavije vladali prema pripadnicima njemačkog naroda. Zanimljivo, Martinova prva žena i djeca otišli su iz Krndije, a on je ostao. Poslije se oženio i u drugom braku dobio sina i kćer.
Željko Drer
- Ja sam jedini potomak Nijemaca u selu - kaže nam Željko koji živi sa suprugom i najmlađom kćeri, učenicom Ugostiteljske škole u Osijeku. Starija djeca, sin i kći, žive sa svojim obiteljima u Zagrebu, odnosno Mandićevcu kod Đakova.
Život na ulici
- Od čega živimo? Od socijalne pomoći, iako se gruntovno vodim kao vlasnik nekadašnjeg imanja moga oca. Naslijedio sam od njega 4,5 jutra zemlje, ali ne mogu njome raspolagati. Tu zemlju netko, ne znam tko, obrađuje, ubire plodove i zarađuje, a mi živimo od socijalne pomoći. Tražio sam da mi se to vrati, ali ništa nisam postigao - rekao nam je naš domaćin koji je također radio u PIK-u, nakon čije je propasti i 24 godine radnog staža završio na ulici. Kuća njegova oca danas više ne postoji. Taj dio sela je porušen i sravnjen sa zemljom, a nekadašnje švapske ulice danas se vode kao oranice. I Željko se sa svojom obitelji, kao i drugi mještani Krndije, morao seliti od kuće do kuće, spašavajući živu glavu.
- To vam je tako kod nas. Kako se koja kuća uruši ili postane neuvjetna za život, tako se ljudi presele u drugu praznu kuću i ostaju u njoj dok se tamo može živjeti. Međutim, sada više gotovo i nema rezervnih opcija, pa se bojimo da bi neki mogli trajno ostati bez krova nad glavom - pojasnio nam je predsjednik MO-a.
Krndija je nekad bila bogato selo. Do 1946. u njoj je živjelo oko 3000 ljudi u točno 329 kuća, a stara karta sela može se vidjeti u prostoriji društvenog doma smještenog u staroj školskoj zgrade pokraj mjesne crkve. Stara zgrada škole možda najslikovitije pokazuje kontrastno stanje u Krndiji. Polovica je uz pomoć Općine obnovljena kako bi se mještani imali gdje sastati, a druga polovica je stara i derutna.
- Švabe su ovdje imale kino-dvoranu prije nego Đakovo. Selo je stvarno bilo napredno - rekla nam je Rosa Pop, koja živi u kući tik do ledine na kojoj se nekad odvijao praktički cijeli društveni život Krndije. Tu je, naime, svojevremeno bio društveni dom, gostionica, kuglana... te igralište bivšeg NK Proletera. Danas je tu korov, a njegova ledina pravi raj za krtice. Golovi su odavno zahrđali, po njima nitko odavno nije šutirao, niti je po igralištu tko trčao. Pravo je čudo da već nije preorano i na njemu zasađena kakva ratarska kultura. Krndijaši se danas sa sjetom prisjećaju sredine 80-ih kada se u njihovu selu snimala “Obećana zemlja” i kada su tu bili veliki glumci - Bata Živojinović, Mirjana Karanović, Vanja Drach, Dragan Nikolić, Olivera Marković... Boravili su u Krndiji tri mjeseca, a mještani su čak bili i statisti u filmu. Lijepa, prošla vremena.
Danas je jedina nova zgrada u selu crkva Uzvišenja Sv. Križa. Ona je, doduše, nakon Drugoga svjetskog rata srušena tako da je ostao samo toranj, a onda ju je jedan povratnik iz Njemačke odlučio obnoviti.
Četiri mise
- Bio je to gospodin Pek iz obližnjeg sela Potnjani, koji se nakon umirovljenja vratio iz Njemačke u svoje selo, a ako nije imamo nikoga svog odlučio je svu svoju ušteđevinu dati za obnovu crkve koju su Nijemci sagradili u Krndiji prije Drugoga svjetskog rata. Nije, nažalost, doživio njezinu kompletnu obnovu, ali, eto, barem imamo crkvu, iako se u njoj mise održavaju samo četiri puta godišnje - ispričala nam je gospođa Rosa.
Crkva i mjesno groblje ustvari su jedine nekretnine u Krndiji koje nisu u vlasništvu države. Crkva pripada Župi, a groblje smješteno izvan sela u Aleji lipa Općini. Na groblju se isto tako jasno vidi povijest sela. Na njegovoj lijevoj strani su ostaci nekadašnjega groblja Nijemaca s tu i tamo ponekim spomenikom. Većina ih je razbijena ili su pali pod zubom vremena. Na desnoj strani su, pak, uglavnom spomenici ljudi koji su se u Krndiju doselili prije 50-ak godina. Podunavski Nijemci na groblju su podigli spomenik svojim sunarodnjacima, i to točno na mjestu na kojem je bila masovna grobnica ubijenih u koncentracijskom logoru koji se nalazio kod crkve. Preživjeli Nijemci koji su otišli iz Krndije i njihovi potomci svake godine dolaze u ovo slavonsko selo upaliti svijeće i položiti vijence za svoje preminule.
Obećana zemlja
- Zanimljivo, među ljudima koji su odavde odselili ima njih 20-ak koji bi sutra kupili zemlju i na njoj sagradili kuću za odmor, da mogu ovdje češće dolaziti i dulje ostajati. No, eto, ni to se ne može ostvariti, jer država ne da da se to skine s njezina vlasništva - rekao nam je Bošković.
Načelnica Matković najavljuje da će iza Nove godine tražiti sastanak s ministrom državne imovine Goranom Marićem. Krajnji je cilj da se Krndija napokon denacionalizira.
- Očekujemo pomoć ministra u tom postupku, ali vjerujem da on uopće nije upoznat s ovom situacijom i zato ću tražiti prijem kod njega. Apelirat ću na razumijevanje zbog tih ljudi koji su ovdje, ali i zbog budućih, jer vjerujem da ima ljudi koji bi se tamo htjeli naseliti. Lokacija je idealna i za mlade, ali i za starije koji odlaze iz gradova u potrazi za mirom. Općina tu ne želi niti može išta zaraditi - kaže načelnica. A Nikola Milanović, pročelnik Jedinstvenog upravnog odjela općine, ističe da se sve može riješiti vrlo jednostavno.
- Država treba samo dati Općini zeleno svjetlo, a mi to onda možemo riješiti tabularnom ispravom. Naime, postojeći korisnici su u mirnom, neometanom posjedu tamo, ne 20, nego 50 godina i oni imaju pravo na to, a država im se upisala kao vlasnik na nekretnine u kojima su toliko dugo. Radi se o 94 vlasnička lista koji obuhvaćaju građevinsku zonu i na koju mi činjenično imamo pravo. Sve što je izvan građevinske zone, nas ne zanima - pojasnio je Milanović.
- Bili smo općina od posebne državne skrbi, a sada smo potpomognuto područje i vjerujem da će se nastaviti stambena zbrinjavanja i da to područje ima svoju budućnost i perspektivu, jer stvarno mislim da je to obećana zemlja - poručila je Matković.