Sinjanin Boško Ramljak, umirovljeni satnik HV-a i dugogodišnji član Viteškog alkarskog društva, koji je u zoru 4. kolovoza kao pripadnik 72. bojne Vojne policije bio ranjen od iste neprijateljske minobacačke granate pokraj zaseoka Malade, u Žitniću kod Drniša, prisjetio se današnjeg dana pa mu posvetio status na Facebooku.
- Na današnji dan, ujutro u 8 i 45 sati, prvog dana VRA Oluja drugi put sam u Domovinskom ratu ranjen. Nakon 22 godine s neizmjernim ponosom mogu reći - vridilo je! Idemo dalje! - napisao je uz fotografiju koju je tada objavila Slobodna Dalmacija, a prikazuje mladog Ramljaka, sada 50-godišnjaka, u splitskoj bolnici kada mu je u posjet došao župan.
Prije par godina, u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju Ramljak se prisjetio kako je izgledala njegova borba.
- Nas 40-ak, jedna ojačana borbena skupina, krenuli smo 3. kolovoza, oko 22 sata, iz Pakova Sela prema Maladama i bojišnici kako bismo otvorili prostor drugim našim postrojbama. Za Oluju nismo znali, samo nam je bilo rečeno da, ako 4. kolovoza u pet sati čujemo naše topništvo, nastavimo po planu.
- Nedaleko od prvih kuća u Maladama počeli smo čistiti minsko polje, koje je postavila i neprijateljska i naša strana, bilo ih je kao u priči. Iako su nam s odašiljača na Promini ometali veze, znali smo da nam je s desnog boka bila jedna bojna 142. brigade, a s lijevog dio 73. bojne Vojne policije. S nama je bilo i nekoliko pripadnika MUP-a – istaknuo je.
Dok su im mine bile pod nogama, začuli su neprijateljsku strojnicu, a onda je među njih pala minobacačka granata kalibra 120 milimetara.
Boška Ramljaka pogodila je u desnu nadlakticu, oštetivši mu živce i mišić, a krhotine su mu se zabile pod gornji sloj kacige, koju i danas čuva, te u lijevi lakat, gdje još nosi ratnu 'uspomenu'.
− Granata je eksplodirala negdje između nas dvojice, na oko metar i pol ispred mene. Odbacila me je tamo, oko onog zida, a prvo što sam osjetio bio je miris spaljene suhe trave. Bio sam sav crn od baruta. Imao sam strašan pritisak na prsima, mjesec dana poslije nisam mogao disati punim plućima. Izvlačio me je Nenad Mrkota, pa su i njega ranili nakon nekoliko minuta. On me je spašavao i u siječnju 1993. u akciji Maslenica, kad sam u Baštici pokraj Smilčića bio ranjen u lijevu stranu leđa – ispričao je Ramljak koji je tada bio prevezen u šibensku bolnicu, gdje su mu liječnici zbog težine ozljeda namjeravali amputirati desnu ruku, ali on se, kaže, nije dao.
− Ubrzo sam prevezen u splitsku bolnicu, gdje sam dobio tešku upalu koštanog tkiva i ruka mi je natekla do neprepoznatljivosti. Opet sam uspio spasiti ruku od amputacije, a liječenje sam nastavio u Nashvilleu u SAD-u, u svjetskom središtu country glazbe, gdje sam na specijalizaciji zatekao sugrađanina dr. Branimira Čatipovića, koji mi je puno pomogao - kazao je.