Splićanima je 1937. godine bio premoderan. Slavni trener Ivić 20 ga je godina bezuspješno htio otvoriti. Što će učiniti novi vlasnik?

Sudbina splitskog hotela Ambasador doista je nesretna. Godine 1937., kad je sagrađen, bio je vrlo avangardan projekt i zamišljen kao najvidljiviji simbol uzleta suvremenog turizma u gradu. Povijesne okolnosti htjele su da kao hotel radi tek koju godinu i da nikad ne dočeka ekspanziju splitskog turizma, kojoj svjedočimo posljednjih desetak godina, a Ambasador je upravo sada, na vrhuncu turističkog vala - srušen! Šteta jer je riječ o vrlo dobrom projektu arhitekta Josipa Kodla, jednog od otaca splitske moderne, za uvod nam je komentirao prof. dr. Darovan Tušek, predavač na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije, koji se u brojnim radovima i knjigama bavio poviješću splitske arhitekture.

Naravno, tema je Ambasador, hotel koji je desetljećima činio prepoznatljivu vizuru gradske Zapadne obale, a početkom listopada ove godine je srušen do temelja kako bi na njegovu mjestu izrastao novi, dograđeni hotel čiji je investitor poznati njemački poduzetnik Klaus Alex Birkenstock, najpoznatiji po proizvodnji svjetskog brenda ljetne obuće s obiteljskom tradicijom od 1774. godine. Birkenstock će u novi Ambasador uložiti oko 17 milijuna eura, a kupio ga je od obitelji Tomislava Ivića koja se godinama dobrano namučila oko ove investicije.

Profesor Tušek navodi kako je Josip Kodl imao vrlo nezahvalnu zadaću jer mu je sredinom 30-ih godina povjereno da izradi kompilaciju projekata s natječaja na kojemu nitko nije dobio prvu nagradu pa je morao objediniti projekte arhitekata Vojina Simeonovića, Helena Baldasara i Emila Cicilianija.

- Ipak, konačni produkt bio je Kodlov, i to vrlo uspješan. Prva faza hotela s 48 soba pompozno je otvorena 1. kolovoza 1937., a druga etapa nikad nije realizirana. Kodl je koncipirao zgradu sukladnu svom već afirmiranom kubističkom diskursu, tek s ponekim dopadljivim motivom kojim je nastojao pomalo ublažiti avangardnu strogost zgrade. Premda ima ističnu orijentaciju, hotel kapitalizira možda i najljepši pogled na gradsku luku i pročelje povijesne jezgre. Relativno skromnim gabaritima skladno se uklopio u sliku luke, istovremeno svečan i nenametljiv na izuzetno osjetljivoj lokaciji gdje se marjanske padine preko rubova pučkoga Velog varoša spuštaju do mora - tumači prof.dr. Tušek.

Prva neonska reklama u Splitu

Neobično, ali tadašnji najsuvremeniji splitski hotel (pokraj njega bila su još samo dva: Bellevue i Central) nije se nametnuo društvenom životu tadašnjih Splićana. Dr. Stanko Piplović, kroničar dalmatinske arhitekture, drži kako je bio previše moderan za tadašnji ukus građana koji su se radije držali svojih ustaljenih sastajališta i kavana. Nažalost, nisu sačuvane fotografije interijera ili društvenih događaja, poznato je samo da su na reprezentativnoj terasi uz more organizirane Hajdukove fešte.

Ambasador je, čitamo u tadašnjem tisku, na vrhu pročelja imao prvu neonsku reklamu koja je bila prava atrakcija. Vrhunski je opremljen za ondašnje prilike: imao je kavanu-restoran, kuhinju, toalete, sobu za direkciju, prijemnu dvoranu, prostor za portira, sobu za informacije, trafiku, telefonske kabine, lift, sobu za pisanje, društvenu dvoranu i brijačnicu. Sobe su bile opskrbljene toplom vodom, centralnim grijanjem i telefonom.

S talijanskom okupacijom Dalmacije i Splita 1941. godine hotel ostaje bez turista, a uskoro i bez izvorne namjene jer se u njega useljavaju neželjeni gosti, fašistička vojska. Nakon Drugoga svjetskog rata postaje Dom Jugoslavenske ratne mornarice i u njemu je smještena vojna administracija. Od starog hotela građanima su na korištenje ostali vrlo popularna kavana, restoran i terasa na kojoj su organizirani poznati plesnjaci i pjevačka natjecanja, a tamo treba tražiti i začetke Splitskog festivala. Na južnoj je strani 1954. dograđen prizemni blok s kinodvoranom koja je također imala javni karakter pod imenom Kino Jadran.

Početkom Domovinskog rata JNA napušta Split i zgradu na obali. Crveni križ “privremeno” se useljava u manji dio zgrade, a ostatak je neiskorišten.

Nova faza u povijesti starog šminkera među splitskim hotelima počinje 1996. godine kad Vlada donosi odluku o prepuštanju Ambasadora u gradsko vlasništvo. Planirano je raspisivanje međunarodnog javnog natječaja i prodaja hotela, a dobivenim bi se sredstvima nadogradio Županijski sud u Splitu. Na natječaj se javilo nekoliko tvrtki i Tomislav Ivić, poslavljeni nogometni trener međunarodnog ugleda, jedini kao fizička osoba, koji je nekoliko godina ranije osnovao ugostiteljsku tvrtku RETOI (Regina i Tomislav Ivić) koja je upravljala kavanom Nostradamus kod HNK i restoranom Koralj u ACI-jevoj marini. Ivićeva ponuda bila je najviša, iznosila je četiri i pol milijuna njemačkih maraka, i on je kupio Ambasador. Na čelu tvrtke RETOI je Nenad Kurtović, Ivićev zet, koji se prisjeća tih dana.

- Kad se sjetim kroz što smo sve prošli i što se zbivalo punih 20 godina, teško mi je i povjerovati da je to moguće. Ponekad mislim da bih trebao zapisati sve nevjerojatne događaje, apsurdne situacije i komplikacije koje su se dogodile, ne samo da ih ne bih nikad zaboravio, nego i da bi drugi učili iz toga. No, te 1997. godine bili smo uvjereni da ćemo uspjeti, puni optimizma - kaže Kurtović i otvara priču:

- U ožujku 1998. prvi smo put ušli u zgradu, a splitski IGH napravio je analizu konstruktivnih elemenata u kojoj je izražena sumnja da bi zgrada izdržala velike preinake, dakle statički je bila u prilično upitnom stanju. Samo da spomenem, Tomislav Ivić tada je još bio aktivan kao izbornik reprezentacije Ujedinjenih Arapskih Emirata te nakon toga dopredsjednik za struku i sportski direktor Hajduka, što je važno za nastavak štorije. Dakle, Ivić je doznačio sredstva za Ambasador sa švicarske banke u Komercijalnu banku Zagreb i Gradu je plaćena prva rata od 500 tisuća maraka te je istovremeno Gradu doznačio garanciju Komercijalne banke. No, dogodilo se nešto što nismo očekivali:

Komercijalna banka je 1999. pala u stečaj, a država je u međuvremenu promijenila zakon prema kojemu devizna štednja građana više nije u prvom isplatnom redu i Ivić ne može do svoga novca. U isto vrijeme Hajduk je Komercijalnoj banci dužan oko 20 milijuna kuna i Ivić predlaže nekoliko rješenja, između ostalog i da se njegov ulog pretvori u dionice Hajduka u budućoj privatizaciji.

No, Hajdukova uprava nipošto nije željela da Ivić postane vjerovnik kluba i ta je priča zaključena, a Hajdukov dug preuzima država te ulazi u Hajdukovo vlasništvo sa šest posto dionica. Grad se također prijavio u stečajni postupak banke na temelju aneksa s Ivićem jer je to bila šansa da se sredstva izvuku, no nekim nevjerojatnim slučajem prijavljena tražbina nije navodila da će korisnik tih sredstava u konačnici biti Ministarstvo pravosuđa, za planiranu nadogradnju suda, što bi po našoj procjeni pomoglo da Grad dospije u prvi isplatni red. I sve se srušilo, novac je propao, do danas se to vuče u stečajnom postupku, a kat suda nikad nije nadograđen.

Kurtović nagovješćuje kako ovo nipošto nije kraj peripetija koje su se omotale oko Ambasadora i njegova vlasnika.

Vlasničke peripetije

Grad je 2001. tužio Ivića za neispunjavanje obaveza, sudski spor trajao je do 2005. i Ivić - koji se vraća iz Liegea gdje je osnovao uspješnu nogometnu akademiju koju je bezuspješno želio organizirati u Hajduku - plaća Gradu 1,8 milijuna eura jer mu je dosta sudovanja. Hotel postaje definitivno njegov. Već je 2006. godina i naručuje se studija isplativosti za obnovu hotela. RETOI, u želji da što prije realizira projekt, nalazi partnera u tvrtki Spectator, osnivaju zajedničku tvrtku Hotel Ambasador i raspisuju urbanističko-arhitektonski natječaj.

Prvu nagradu dobivaju arhitekti Neno Kezić, Emil Šverko i Nora Roje, počinje postupak dobivanja lokacijske dozvole, a konzervatori daju smjernice na temelju studije arhitekta Ive Vojnovića koja predviđa očuvanje izvornog pročelja iz 1937. godine. Dogovoreno je zadržavanje postojeće zgrade iz 1937. te zamjena kinodvorane, dograđene 50-ih godina, novom nadogradnjom. U prosincu 2008. stiže lokacijska dozvola, a početkom 2009. Hrvatsko vijeće za kulturna dobra Ministarstva kulture u postupku ocjene zaštite postojeće zgrade dopušta rušenje stare zgrade i određuje faksimilnu obnovu.

- Kad smo počeli s glavnim projektom za građevinsku dozvolu, trebali smo ishoditi koncesiju za pomorsko dobro za terasu uz more. Tada se ustanovilo smo da ono što smo kupili 1997. nije stvarno stanje, iako je u zemljišnim knjigama prikazano kao da jest. Pokazalo se da se zgrada nalazi na dvije čestice, a ne na jednoj! Sad smo sve papire, koje smo dobili, mogli zaboraviti. Tu se uključuje Državna agencija za upravljanje državnom imovinom: pada Ivo Sanader, a s njim i Vladina komisija koja odlučuje o pomorskom dobru, i čekali smo još dvije godine na upis stvarnog stanja u zemljišne knjige. Dok mi rješavamo granicu pomorskog dobra, naš partner Spectator odlazi u stečaj.

Tada rješavamo odnose između tvrtke RETOI i stečajnih postupaka nad Spectatorom, ne moram vam objašnjavati kakva je to noćna mora koju su uspješno rasvijetlile naše odvjetnice. I to je trajalo gotovo dvije godine. Sad je već 2011. i tražimo novu lokacijsku dozvolu, ovaj put za dvije čestice, te je dobivamo na temelju konzervatorskih uvjeta istih kao i prethodnih. Što se sada događa?! Odjednom se oglašava IKOMOS, UNESCO-ov međunarodni odbor za spomenike i povezane lokacije, te preporučuje da se ne radi po dobivenim konzervatorskim smjernicama, nego da se ide u potpuno novi projekt! U trenutku kad 2013. zbog stalnog odgađanja želimo produljiti lokacijsku dozvolu, stiže i žalba Konzervatorskog odjela u Splitu kojim nam se ne dopušta produljenje lokacijske dozvole jer je došlo do ‘izmjena u proceduri’ i dosadašnje mišljenje Ministarstva kulture više ne važi. Vraćeni smo na početak - priča Nenad Kurtović.

Nemogući problemi

Godinu poslije ponovno se oglašava Hrvatsko vijeće za kulturna dobra i ponovno daje suglasnost za rušenje Ambasadora, ali ovaj put određuje se protiv faksimilne obnove. Na osnovi toga i razgovora s Gradom i konzervatorima radi se nova studija vanjskog izgleda budućeg hotela i u siječnju 2015. stiže novo mišljenje konzervatora kojim se prihvaća izmijenjeni projekt arhitektonskog tima Kezić-Šverko-Roje te zgrada dobiva aktualni izgled. Konačno stižu sve dozvole.

- Susreli smo se s nemogućim problemima koji muče cijelu našu državu, kako investitore tako i građane: stečaj banke i poslovnih partnera, neuredne zemljišne knjige i neizgrađen i kolebljiv stav stručnih službi. Bili smo uporni, poštovali smo sve što se od nas tražilo. Vjerujte, niti jedan strani investitor ne bi se upuštao u ovakvu avanturu ako ona traje više od godine dana od kupnje do realizacije papira. Tomislav Ivić preminuo je 2011. godine i usprkos njegovoj najboljoj namjeri i velikoj želji da Splitu daruje reprezentativni hotel, sudbina je htjela da ne dočeka okončanje beskrajnih postupaka. Njegova je muka bio Ambasador, ali još veća muka bio mu je nepošteni odnos politike i kojekakvih tipova prema Hajduku.

Prodaja hotela išla je relativno brzo, javilo se dvadesetak zainteresiranih kupaca, uglavnom stranaca koji su redovito kontaktirali preko posrednika ili malih hrvatskih tvrtki koje su osnovali s tom namjerom. Iskristaliziralo ih se nekoliko i konačno smo se odlučili za pregovore s tvrtkom Žnjanske hridi poduzetnika Zvonka Kotarca čiji je partner za ovaj posao bio Alex Birkenstock. To su dovoljno ozbiljni i poznati poslovni ljudi da bismo im poklonili povjerenje - zaključuje Nenad Kurtović koji je s mjesta direktora RETOI-ja ostao u tvrtki kao savjetnik.

Kaže nam kako se od 20-godišnje epopeje s Ambasadorom doslovno “liječio” kroz zaštitu potrošača pa je devet godina bio i na mjestu predsjednika Saveza udruga za zaštitu potrošača Hrvatske, neobičnoj aktivnosti za nekoga tko upravlja vrijednim nekretninama, a bori se za prava malih ljudi.

- Tko zna kako bih kroz sve ovo prošao da nisam imao ispušni ventil u Potrošaču i na Marjanu. Tamo, na južnim obroncima kod crkvice Svetog Jere, svaki sam dan.