Krajem vrućeg lipnja 1991. godine stvari u tada još, formalno, postojećoj jugoslavenskoj federaciji kretale su se prema crnom, ratnom scenariju. Rat je zapravo već itekako zaudarao.
Balvan revolucija trajala je gotovo godinu dana, kod Obrovca su srpski secesionisti iz potaje ubili hrvatskog policajca, inače Srbina, Gorana Alavanju. Krv je pala. Vodstvo JNA razmatralo je mogućnost državnog udara, buknula je afera Špegelj, osnovana je fantomska SAO Krajina. Srbija i JNA bile su potpuno involvirane u “krajinsku” pobunu.
Emisari Slobodana Miloševića razmiljeli su se po Hrvatskoj. No, država koja je postojala 72 godine brojala je posljednje dane. Nikakve reanimacije nisu pomogle. Bilo je to natezanje u očekivanju krvavog okršaja. Kraj je bio evidentan.
Tadašnji premijer već zapravo zombi-države Ante Marković u Saboru je pokušao nagovoriti Hrvatsku i Sloveniju da odustanu od neovisnosti. Bilo je to 24. lipnja. Odluka u vrhu vlasti Hrvatske i Slovenije već je bila donesena, na referendumu je za to glasovalo oko 95 posto stanovnika. Sabor se okupio 25. lipnja u jutarnjim satima. Među zastupnicima je vladalo uzbuđenje.
Govor je održao predsjednik Franjo Tuđman okićen lentom. “Ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornom hrvatskom. U državnoj zajednici, u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebom sile. Proglašavajući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti, i to iz istih, prirodnih i vrhunaravnih razloga”, rekao je tadašnji predsjednik.
Zatim je objavio kako “s neskrivenim zadovoljstvom i ponosom obznanjuje” svim republikama i saveznim tijelima SFRJ te cijelom svijetu “suverenu volju hrvatskog naroda i svih građana Republike da se današnjim danom Republika Hrvatska proglašava samostalnom i suverenom državom”.
- Najvažniji datum sigurno je 25. lipnja 1991., kad je prihvaćena Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavna odluka o suverenitetu i samostalnosti Republike Hrvatske. Rekao sam tada - rođena je država hrvatska i neka joj je dug i sretan život - kaže nam prvi predsjednik višestranačkog Hrvatskog sabora Žarko Domljan. Napominje da je to nepobitna činjenica, ali da su, nažalost, građani zbunjeni brojnim “premještanjima” datuma pa se tako “izgubilo” i neko snažnije obilježavanje najvažnijeg dana.
- Mi smo 8. listopada proglasili danom neovisnosti premda je riječ tek o primjeni ranije donesene odluke prema kojoj je Hrvatska postala samostalna i suverena - objašnjava Domljan. Naglašava da je baš 25. lipnja ovjekovječen i na spomen-ploči u Hrvatskom saboru. Ovaj dan se slavi tek od 2001. godine, kada ga je danom neovisnosti proglasila Vlada Ivice Račana na prijedlog Ive Škrabala. Dotad se kao najveći praznik obilježavao 30. svibnja, kada je 1990. godine konstituiran prvi višestranački Sabor.
- Bio je to dan pun nade i iščekivanja - kaže povjesničar Tvrtko Jakovina. - Bilo je to vrijeme kada se rat već mogao opipati, ali postojala je neka društvena kohezija. Kako kaže Jakovina, i tada je postojala nelagoda, ali ona je proizlazila izvan hrvatskog društva, a na žalost sada, na 25. godišnjicu, ponovno vlada nelagoda, ali ovog puta ona proizlazi iz hrvatskog društva.
- Veliki datum obilježavamo u atmosferi najveće podijeljenosti hrvatskog društva. Ona je i tada bila izražena. Današnja desna politička opcija izazvala je nelagodne podjele i osjećaj neizvjesnosti i slavimo ga, suprotno očekivanjima, u negativnoj atmosferi - zaključuje Jakovina.
Istoga je dana i Slovenija proglasila neovisnost, što je pokrenulo kratkotrajni rat. Dok su tenkovi JNA tutnjali slovenskim cestama, u Glini je napadnuta postaja hrvatske policije. Poginula su dva policajca i dva civila. A u Osijeku se dogodio “crveni fićo”.