Ivan Vilibor Sinčić, predvodnik Živog zida, prošlo je ljeto kampanju počeo dječački ležerno, u kratkim hlačama i japankama, a kao mjesto s kojeg kreće u izborni boj izabrao je razrušeni Paromlin - ta je avetinjska kulisa zorno svjedočila da je Sinčić antiestablishment, na strani obespravljenih, opljačkanih i devastiranih. Ovih se dana pred novinarima predstavljajući ekonomski program koalicije Jedina opcija (uz Živi zid, Uvijek Frankeri i Promijenimo Hrvatsku) u stožeru u Hondlovoj ulici, u pristojnom uredskom prostoru, pojavio u casual izdanju, ali u crnom sakou. Taj je makeover u društvu starijih kolega, s urednim građanskim i akademskim životopisima, također poruka: znamo, naučili smo i evoluirali.
Lani je Živi zid zbog izborne matematike postao najveći gubitnik - u mnogim je jedinicama bio jako blizu praga, ali je na koncu osvojio samo jedan mandat. Hoće li ovaj put biti drugačije, hoće li Živi zid biti iznenađenje ovih izbora i postati ono što je u studenom bio Most? I kakav bi uopće Sinčić bio u toj novoj ulozi?
Podjela funkcija
“Naša koalicija je u ovom trenutku jedina politička opcija jer imamo dvije neupitno istrošene političke stranke koje su se samo smjenjivale, dobivali su izbore po inerciji, a bez konkretnih uspjeha. Jedni su se busali da su jedini Hrvati, drugi da su jedini socijaldemokrati, a ni jedno ni drugo nije točno”, ustvrdit će član koalicije i bivši mostovac Juro Martinović i odbaciti novinarsku primjedbu da su isto to tvrdili dok su bili u Mostu, ali im nije uspjelo.
“Uspjeli smo uvjeriti građane da HDZ i SDP nisu poželjna opcija za dobrobit građana. To što je Petrov iznevjerio birače i pokazao se satelitom HDZ-a, za to nismo krivi moji kolege i ja. Zato smo i otišli - zato što se pokazao nekompetentnim i nevjerodostojnim, iako smo imali jako dobar program na kojemu je Most u značajnom dijelu dobio izbore. Financirali smo kampanju, a onda se Petrov plašeći se jakih ljudi okružio slabima i njima po regionalnom principu podijelio funkcije u izvršnoj vlasti. To je bila izdaja našeg ‘trećeg puta’. I HDZ i SDP sustavno godinama ubijaju svaki pokušaj okupljanja centra - HSLS je u najboljim danima imao više od 25 mandata, a nestao je tako što su ga razvlačili i jedni i drugi, tako se nastupilo i prema Mostu, a nije tako trebalo biti. Zato mi sada imamo veliku šansu”, optimističan je Martinović.
Izvan bloka dviju velikih stranaka vlada velika gužva: uz Most i novostvoreni Sinčićev blok s profesorom Ivanom Lovrinovićem, kojeg je “snubio” još lani, i Goranom Aleksićem, borcem za spas dužnika u francima, tu je i Koalicija za premijera Milana Bandića, ostaci Laburista, ORaHa, stranka Pametno koja je lani odustala od udruživanja s Mostom.
Realna izborna borba izvan mainstream političkih opcija, koje će, po svemu sudeći, teško izboriti čvrstu većinu za sastavljanje Vlade, vodi se oko toga tko će osvojiti status krucijalnog jezičca na vagi. A taj jezičac u rukama drži sudbinu i SDP-a i HDZ-a i može opet presuditi ishodu izbora.
Politolog Branko Caratan smatra da na izbor trećeg puta utječu krizna stanja, poput ekonomskih, ali i onih s emigrantima, koja “hrane” ekstremne stranke na štetu glavnih političkih stranaka u svim europskim zemljama. Usto, u Hrvatskoj, dodaje, “bipolarnost nije pala s neba nego je proizašla iz realnih postojećih uzroka: izbornog sistema i starih ideoloških podjela u društvu”.
Politogog Berto Šalaj ne drži da je bipolarnosti odzvonilo:
“HDZ i SDP dobivaju manje, ali još se dobro drže. Međutim, prošli izbori su pokazali da, unatoč njihovoj snazi, ni HDZ ni SDP više nisu u stanju samostalno ili s nekim manjinskim partnerima sastaviti Vladu. Most, Jedina opcija ili Bandićeva koalicija teško da mogu napraviti ogromne promjene na političkoj sceni. Teško da Most može imati više od dvadesetak mandata, Jedina opcija deset, a Bandić pet - i to u najboljoj varijanti. Dakle, ne mogu srušiti taj duopol, ali mogu se nametnuti kao opcija koja će određivati tko će formirati Vladu. HDZ i SDP više nisu toliko jaki, ali im se, ipak, nije dogodilo ono što se dogodilo, primjerice, u Grčkoj i Sloveniji koje su poklekle pred izazovom protestnih, populističkih stranaka”.
A zov predizbornih obećanja je glasan. Bandić je prije 16 mjeseci u pritvoru osnovao stranku za koju danas tvrdi da ima 28.000 članova, stranačke organizacije u 54 grada i hvali se da u Zagrebu ima više članova od SDP-a. Okupio je u svoju Koaliciju za premijera članove koje su njihove bazične stranke otpisale ili marginalizirale: Radimira Čačića i njegove Reformiste, Ljubu Jurčića s Novim valom, odcijepljene HSS-ovce u HSS Stjepan Radić i BUZ, a tu su i Ivo Baldasar i Ćiro Blažević koji već najavljuje savez s HDZ-om. Bandić obećava povećanje minimalne plaće i minimalne mirovine, smanjenje poreza i doprinosa za ispodprosječne plaće, brigu za blokirane i ovršene, uvođenje radničkog dioničarstva, besplatne udžbenike i prijevoz.
U koaliciji Jedina opcija Lovrinović kao kreator preograma više ne spominje inflaciju koja je izazvala bijes kritičara, ali i dalje inzistira na civilnom i institucionalnom nadzoru nad HNB-om. Nudi Hrvatskoj izlazak iz dužničkog ropstva u kojemu jedva držimo nos iznad vode, “radikalni zaokret u odnosu na jalovost modela HDZ-a i SDP-a koji od 1993. ne daje rezultate i zabludu da nas investicije mogu spasiti”. Nude povećanje minimalnih plaća na pet tisuća kuna, koliko bi trebao biti i limit neoporezivog dijela dohotka, rasterećenje poduzetnika i radnika. Tvrde da imaju univerzalni program zapošljavanja, koji bi angažiranjem svih nezaposlenih na obnovi infrastrukture nezaposlenost gurnuo u prošlost.
Mostu su i u ovoj predizbornoj kampanji puna usta poštenja, morala i borbe za nekorumpiranu vlast, ali osim poznatih fraza javnosti još nisu predočili svoj program. Strategija im je ista: neće podržati ni Plenkovića ni Milanovića, a jedini kanidat za premijera je Božo Petrov.
No, odnos snaga više nije isti, Most je izgubio svoj ucjenjivački potencijal i možda je vrijeme da Petrov, nakon što je naučio što znači pojam koalicija, opet zaviri u leksikon i potraži značenje riječ legitimitet. Mala je šansa za reprizu prošlih izbora i mala je šansa da će Petrov moći biti premijer.
Novi scenarij
Caratan smatra da se neće ponoviti scenarij s prošlih izbora: “Novi šef HDZ-a Andrej Plenković nije isto što i bivši Tomislav Karamarko koji je bio prinuđen prihvatiti diktirane uvjete od Mosta, a malo je vjerojatno da bi novi lider HDZ-a to prihvatio. Neće se ponoviti scenarij natezanja s Mostom u sastavljanju Vlade”.
Tko bi mogao biti taj jezičac na vagi i kojem političkom polu zapravo gravitiraju postojeće koalicije? Znači li nadmoć Mosta podršku desnima, a eventualna pobjeda drugih opcija lijevima?
Šalaj izdvaja barem dvije političke opcije koje se bore za taj status.
“S jedne strane to pokušava Most - ali njihova pozicija nije ista kao što je bila lani, kada su tvrdili da oni nisu ni lijevo ni desno i da im svjetonazorska i ideološka pitanja nisu važna. Na tome su postali najjača treća opcija s 19 mandata. Prilično je jasno da više ne mogu ‘zagrabiti’ u taj lijevi bazen biračkog tijela jer se iskristaliziralo da su oni prije svega konkurencija i alternativa HDZ-u. Sada se natječu za glasove s HDZ-om. Nakon svog sudjelovanja u vlasti s HDZ-om ne mogu više očekivati da će veliki dio lijevih razočaranih glasača glasati za njih. A oni žele biti taj jezičac, žele biti ta stranka koja će odlučivati o budućoj parlamentarnoj većini. Isto je tako i s gospodinom Bandićem koji je okupio cijeli niz lokalnih čelnika koji će pokušati igrati na priču da za razliku od HDZ-a i SDP-a znaju kako se upravlja lokalnim zajednicama, a Čačić zna i kako se upravlja državom. Ma što govorio o svojoj premijerskoj poziciji, Bandiću je cilj dobiti desetak mandata u najboljem slučaju, a onda to koristiti za pregovore, bilo s ljevicom, bilo s desnicom”, analizira Šalaj.
“Za Sinčića nisam tako siguran da želi u koaliciju i s kim”, kaže Šalaj i tumači: “Do sada je Sinčić otklanjao mogućnost za postizborne koalicije - a to mu u situaciji u kojoj se pokazalo da se Most već ‘prodao’ političkom mainstreamu može donijeti jedan dio glasova”.
I sam Sinčić obećava da će biti dosljedan ako bude u prilici: “Ne, neću koalirati ni s kim jer ne želim potrošiti svoj politički kapital - glasove ljudi koji u mene vjeruju”.
Juro Martinović nije tako kategoričan - on je u Saboru naučio da je sve moguće, a jedino sigurno je da Jedina opcija neće zagovarati tripartitnu vladu jer je to silovanje demokracije.
Stvaranje koalicije Jedina opcija na prvi pogled doima se kao neobičan politički savez koji bi također mogao izazvati iskre i kratki spoj.
“Bez obzira na to kakvu je ulogu Petrov odigrao lani u odbacivanju suradnje sa Živim zidom, Lovrinović je ipak oslušnuo dio stručne javnosti koja je govorila da je Živi zid neozbiljna stranka s možda dobrim namjerama, ali bez programa i javnih politika. Otišao je s Mostom. Živi zid udružio se sada s Lovrinovićem jer im on donosi dozu ozbiljnosti, ekspertize u području ekonomskih tema. Ali, to ima svoju cijenu: oni više nisu homogena politička opcija nego koalicija u kojoj je antiestablishmentski nastrojen Sinčić koji žestoko odbija i SDP i HDZ, ali s druge strane Lovrinović je otvoren za suradnju s HDZ-om, a moguće i sa SDP-om”, drži Šalaj koji napominje kako je Sinčić doveo u pitanje svoju vjerodostojnost da neće koalirati ni s kim, a, eto, uzeo je čovjeka koji je bio spreman na preslagivanje u Saboru kad su već odustajali i sami HDZ-ovci.
Suočen s tom kritikom, Martinović kaže da se oni tako dobro dopunjuju da to “ledi krv u žilama našim političkim protivnicima”, a Sinčić uzvraća protupitanjem: “Ma tko je bolji saveznik Živom zidu koji je osnovan zbog problema koje je izazvala Hrvatska narodna banka i problema monetarne politike nego profesor monetarne politike sa svojim timom s fakulteta. Tko je nama bolji saveznik od Franka koji se bori protiv nepravednih kredita?”
Ali, nije li to neobičan spoj, odvjetnik i legalist i anarhist koji osporava zakone, dobacujem jednome i drugome.
“To vi kažete. Ja vjerujem u državu i njene institucije, u privatno vlasništvo. Moja radikalnost vođena je željom za stabilnošću. Tražim sve suprotno od onoga što smo imali zadnjih godina, zadnjih šest mjeseci nismo znali ni imamo li ministre, a zadnjih 26 koji će zakoni vrijediti sutra kad se probudimo”, kategoričan je Sinčić, a Martinović dodaje:
“Njih anarhistima proglašavaju oni koji su radili na tome da se institucije sustava ne izgrade, to se podjednako odnosi i na lijeve i na desne koji u ovih 20 godina iz svojih sasvim osobnih, profiterskih razloga nisu dopustili da funkcionira pravna država!”
Šalaj im svejedno prognozira krizu:
“Ovisno o tome koliki će broj mandata doći iz frakcije Živog zida, a koliko iz frakcije oko Lovrinovića. U raspletu situacije u kojoj bi trebati odlučiti o parlamentarnoj većini i Vladi - možda bi se čak mogli i rascijepati”.
Riješena enigma
Ako su i Most i Živi zid na prošlim izborima imali istu metu - razočarane, ovaj put to više nije tako.
Most više nije enigma jer se pokazalo, konstatira Caratan, da je Most, ipak, sklon desnici.
“U vrhu Mosta dobro su procijenili”, nadovezuje se Šalaj, “da im je afera konzultantica zadnja šansa da vrate kredibilitet kod dijela birača. Njima bi više odgovaralo da su uspjeli ostati u ‘pročišćenoj’ Vladi premijera Tihomira Oreškovića, ali kad im to nije uspjelo, onda su inzistirali na novim izborima - pokazujući da su oni ti koji se zalažu za nove vrijednosti i moral u politici - i očito im je to uspjelo. Oko deset posto birača ih percipira kao čuvare nacionalnih interesa, koji možda nisu djelotvorni i efikasni, ali su spriječili negativne tendencije i zahvaljujući njima dvije velike stranke više ne mogu raditi što žele”.
U pravilu, dosadašnja istraživanja su pokazala da kad Most potone, Živi zid doživi uzlet, što sugerira da se fajtaju u istom bazenu. Šalaj objašnjava kako se “nakon prošlih izbora pokazalo da je Most privukao najveći dio birača koji su razočarani SDP-om i HDZ-om, ali je u tom spektru od centra prema ljevici došlo do nezadovoljstva Mostom” i analizira:
“Prije svega zato što se nisu suprotstavili kulturnoj revoluciji koju je provodio ministar kulture Zlatko Hasanbegović - i zato više ne mogu računati na taj dio biračkog tijela. Bore se za one koji su nezadovoljni stranačkim duopolom, a tu su im konkurencija Živi zid, Bandić, ali i dio birača HDZ-a koji su nezadovoljni koruptivnim poslovima HDZ-a pa traže neku novu desnu opciju koja bi bila moralnija i poštenija”.
I jednima, i drugima, i trećima važno je da mobiliziraju apstinente i neodlučne jer ne mogu očekivati dramatičan uspjeh u postojećoj glasačkoj bazi koja se vrti oko 60 posto građana koji izlaze na izbore. Politički analitičari kažu da se na prvi pogled od tih 60 posto izdvaja 25-30 posto koji su u potrazi za novom opcijom, ali su raspršeni na različite strane.
“Što je odaziv niži, to SDP-u i HDZ-u više odgovara, a što odaziv bude veći, svi treći putevi imaju veće šanse da osvoje veći broj mandata i ugroze HDZ i SDP”, kaže Šalaj i procjenjuje da će ovi izbori po svemu sudeći značiti kraj parlamentarnog statusa za Laburiste i razvodnjavanje ORaH-a. Stranka Pametno, po njegovu mišljenju, mogla bi se nadati jednom ili dva mandata, pod uvjetom da ne rasprše snagu na nacionalnoj razini, nego se fokusiraju na 9. i 10. izbornu jedinicu, gdje su uspjeli stvoriti svoju bazu.
Iznenađenja na novim izborima nisu nemoguća. Tim više što se i šef SDP-a Zoran Milanović s Narodnom koalicijom i HSS-om, ali i Andrej Plenković odriču radikalizma i okreću prema centru. A time su otvorili prostor na desnici i ljevici.
Caratan napominje kako treba voditi računa o tome da su sve ankete rađene pod pretpostavkom da je Hrvatska jedna izborna jedinica i da će puno toga ovisiti o tome kakva je koncentracija Mosta i Živog zida u pojedinim jedinicama.
Brisani prostor
“Može se dogoditi da se Most nađe na brisanom prostoru. I to tendencijski vodi prema velikoj koaliciji, a velika kolicija ovisi i o tome hoće li se neka kompromitirana imena naći na listama - ako se nađu, onda je i to nemoguće. I onda nam ostaje španjolska varijanta, a ona se sastoji u ponavljanju izbora. Ova sadašnja Vlada koja je srušena u Saboru nije se baš puno bavila upravljanjem državom, a svejedno zahvaljući radu bivše Vlade imamo rast. Zaključak bi bio: nije nužno da strepimo od toga kako ćemo živjeti uz odsutnost formiranja stabilne Vlade”.
Šalaj drži da bi lakše bilo prognozirati rezultat SDP-a i HDZ-a nego Bandića, Živog zida, naročito njih, zato što se oni u nekoliko izbornih jedinica vrte oko izbornoga praga pa se lako može dogoditi iznenađenje, da osvoje deset mandata, ali je sasvim moguće da se ne maknu dalje od dva. “Iznenađenje bi bilo da Živi zid ima desetak, a Bandić 6-7 mandata. Uz Mostovih 15-ak mandata - to bi značilo da su dvije velike stranke ozbiljno ugrožene”, poentira Šalaj.