Visjeti na žici 80 metara daleko od tla i juriti brzinom od 120 kilometara na sat, uvjeravam vas, uopće nije jednostavno. No, užitak koji se pritom osjeti vrijedan je početnog straha. A ne krijem da ga nije bilo. Ipak, nisam ni sekunde dvojila želim li isprobati novootvoreni zipline “Pazi Medo” u blizini Plitvičkih jezera. Bit će to ujedno moj prvi spust na ziplineu ikad dosad.
Danima sam čekala prvi sunčan dan da iskusim ovaj 1700 metara dugačak i najduži zipline u Europi i jedini u našoj zemlji u kojem se spušta u ležećem položaju.
Dakle, spremna sam psihički, prepuštam se dečkima da me srede za avanturu života. Navukli su mi opremu koja izgleda kao kombinacija pregače i ronilačkog odijela. Teško se u tome krećem, ali dobro, nije da ću šetati do sela koje je konačni cilj ovog vrtoglavog spusta. Letjet ću. Došao je trenutak kada se trebam otisnuti niz žicu.
To samo po sebi ne bi bilo toliko dramatično da gospođa prije mene nije bila izrazito uznemirena - cijelo je vrijeme postavljala gomilu pitanja i širila nervozu na sveopće nezadovoljstvo. Čekala sam svoj red nemirno prešetavajući se s jednog dijela postaje na drugi, gledajući kako radnici daju uputstva drugim kandidatima. Sekunde su se činile kao vječnost i samo sam htjela konačno krenuti u ovu avanturu i vidjeti koliko je spust zaista dramatičan.
20 kila utega
Visoka stabla u prvom dijelu spusta izgledala su kao realna prepreka: hoću li zagrliti koje, jedno je od tisuću pitanja koje mi se u tim trenucima vrtjelo po glavi.
Dok su me spajali na žicu i dodavali 20 kilograma utega kako bih se brže kretala, zurila sam u strminu. Pitala sam se je li netko ikad odustao. Jest, jedna gospođa neki dan, kada je bacila pogled na ponor, zaključila je da to ipak nije za nju i vratila se u selo. No, uvjeravaju me, nemam se čega bojati.
Krenula sam. Bilo bi mi lakše da sam sjedila, ali bila sam u ležećoj poziciji okrenuta prema zemlji, kao da ležim na trbuhu. Adrenalin je preplavio moje tijelo.
Spuštala sam se praćena južnim vjetrom i širenje ruku samo bi usporilo kretanje pa sam ruke morala držati uz tijelo. Preplavio me val oduševljenja pa sam se počela smijati i oduševljeno vrištati. Lebdjeti toliko iznad tla i juriti takvom brzinom donosi osjećaj nepobjedivosti, snage, hrabrosti. Apsolutno nikad u životu nisam osjetila ništa slično. Ovo je ujedno i najbrži dio trase, gdje je moje tijelo pri brzini od 120 kilometara na sat prohujalo niz ličku padinu.
Dok sam se spuštala iznad stabala, pomislila sam kako bi sad dobro pasala rečenica iz “Titanica”, koju Leonardo DiCaprio viče stojeći na vrhu broda: “I am king of the world”. No, uz tu bi rečenicu trebalo raširiti ruke, a to nije dopušteno.
Na fotografiji: Pogled sa Zip line-a
Drugi put je lakše
Trenutak čistog straha pojavio se nakon usporavanja - odjednom je zapuhao snažan vjetar, toliko jak da sam mislila da će mi otpuhati kacigu s glave. Podigla sam ruku da je popravim, no potom sam se počela ljuljati. Ukočila sam se od straha, osjećajući se nestabilno, no kretanje se brzo nastavilo pa je strah opet zamijenilo oduševljenje.
Moja težina ipak nije bila dovoljna da dođem do samog kraja staze. Zaustavila sam se stotinjak metara prije kraja, a onda su me sajlom povukli do kućice. Odmah čim su mi noge dotaknule tlo, pala je odluka da se spustim još jednom.
Drugi put je bio još bolji - nisam bila toliko ukočena, dapače, posve sam se opustila u nosiljci. Nije me iznenadio prvi zalet ni snažan vjetar nakon njega, a nisam si mogla pomoći da ne mahnem traktoristu koji je prolazio cestom ispod mene, zbog čega sam se opet zaljuljala. Do kraja opet nisam stigla sama, no utješili su me - da puše sjeverac, bez obzira na mali broj kilograma, došla bih do cilja.
Spust traje samo nekoliko minuta, no to su trenuci za pamćenje. Na fantastično putovanje zrakom sigurno ću se opet upustiti.