Naši su ljudi, generalno, stoka. Kad je u kolovozu zagonetno poginuo naš prijatelj Mislav, s mukom su potiskivali kako ih to uzbuđuje. Nagađajući da bih o slučaju mogao znati nešto više, prilazili su mi kao zabrinuto, vrtjeli glavama i govorili užasnutim tonom, no odavao osmijeh na rubovima usana. "Je li se ubio? Zašto se ubio?" pitali su i, ne čekajući odgovor, nastavljali s tračevima, pokvarenim pričama koje su neki vrlo bolesni širili na društvenim mrežama.
Smrdljivi crni mulj kuljao je iz njihovih usta. Da ne povjerujete da se Hrvati tim ustima mole Bogu, da istim poganim ustima ljube svoju djecu. Zaobilazio sam ih ljut, mrzovoljno i šturo odgovarajući da ne znam. Kao što stvarno nisam znao. Pa ni policija nije izvan svake sumnje zaključila šta se u onaj...