Na račun sadašnjega ravnatelja PNUSKOK-a Marija Bertine u posljednje dvije godine iz krugova bliskih oporbi sasuta je salva optužbi kako je zapravo privatizirao policiju te se bavi isključivo političkim progonima protivnika vladajuće stranke.
Posljednja od njih stigla je u nedavno ponovno aktualiziranom slučaju bivšega potpredsjednika Vlade i ministra financija Slavka Linića, koji je izravno optužio PNUSKOK, odnosno Bertinu, da su ga nakon razlaza s Milanovićem ilegalno pratili. Premda je policija tada tvrdila kako Linić nije bio predmet nikakve obrade, u javnost su sada procurili dokumenti koji to demantiraju i prema kojima su se protiv njega zaista provodile provjere kako bi se utvrdilo je li prisvojio dio novca iz Riječkih tržnica.
Školovanje u FBI-ju
Optužbe da je produljena ruka SDP-a, međutim, Bertini nisu ništa novo. Bertina je u policijskom sustavu aktivno već pune 24 godine, otkako se kao dragovoljac pridružio pričuvnom sastavu MUP-a. Kao kriminalist prošao je sve stepenice, najprije u postaji na Trešnjevci, gdje je radio na Odjelu za droge, a zatim i u MUP-u na istim slučajevima. Zbog nekoliko velikih zapljena krajem devedesetih, među ostalim pola tone kokaina u riječkoj luci, Bertina je dobio pohvale i od MUP-a, ali i od američke DEA-e, a ubrzo je i pozvan na školovanje u američki FBI.
Njegov odnos s Ostojićem počinje kada Ostojić 2000. godine postaje ravnatelj policije te u tajnosti formira tzv. Ostojićev tim, ekipu od niza kriminalista koji su zapravo trebali činiti policijsku obavještajnu službu koja bi prikupljala podatke o najtežim slučajevima, a koji su se često, naravno, znali dodirivati i s političkim elitama.
Ostojićev tim
Premda je tzv. Ostojićev tim danas često difamiran u javnosti kao neka ilegalna grupa, riječ je zapravo o pokušaju zatvaranja informacija unutar probrane skupine operativaca, a što je pogotovo bilo aktualno početkom 2000. godine kada su i policijski sustav, a naročito tajne službe SZUP i SIS zaista više opstruirale ozbiljne policijske istrage nego što su im svojim informacijama pomagale.
S kakvim je uspjehom radio Ostojićev tim drugo je pitanje. Među ostalim poznato je da su radili dvije operacije, kodnih imena “Cash”, gdje su pokušavali locirati tada odbjegloga generala Antu Gotovinu, te akciju “Magla”, gdje su pokušali napraviti širu analizu hrvatskoga kriminalnoga miljea. Jedino veliko konkretno uhićenje koje je rezultat rada tima bilo je ono ratnoga zločinca Ivice Rajića, koji je nakon niza godina istrage tajnih službi na kraju lociran u MORH-ovu stanu gdje je živio pod svojim imenom u Splitu.
I dalje paranoja
Pobjedom Kukuriku koalicije 2011. Bertina je imenovan načelnikom elitnoga PNUSKOK-a, a optužbe koje već zadnje dvije godine najviše iz oporbe, pljušte na njegov račun gotovo su istovjetne onima nakon njegove smjene 2003. godine. Međutim, najozbiljnije je pitanje je li pokušaj zatvaranja policije u manje zatvorene grupe u zemlji poput Hrvatske predstavlja zloporabu ili nužnost.
Činjenica je da i sada, ustroj i rad policije obilježava velika doza paranoičnosti. No, najveći problem je da se od slučaja do slučaja zna pokazati da je ta paranoja, nažalost, utemeljena. Tako smo nedavno imali priliku i gledati kako izvršni predsjednik Dinama Zdravko Mamić javno optužuje Bertinu da je privatizirao policiju jer o istrazi protiv njega nije bio obaviješten glavni ravnatelj policije, a što bi on (valjda) znao.
Ocjena rada Bertinina PNUSKOK-a, dakle, prije svega trebala bi se dati kada bi se znalo što sve nije napravio, odnosno je li nešto zataškavao. Ovo drugo, provođenje tajnih istraga, njegov je posao.