Jesu li nesuglasice političkih partnera unutar Kukuriku koalicije i netransparentne samostalne akcije nekih tadašnjih državnih dužnosnika spriječile Hrvatsku u pokušajima da uspostavi legalnu praksu upravljanja Inom te konzekventno oslabile snagu hrvatskih pravnih argumenata u arbitražnom procesu protiv mađarskog MOL-a?
Ovo pitanje se nameće nakon što je MOL prekjučer objavio fragmente teksta presude, među kojima i stav arbitara kako je model upravljanja Inom zakonit, ali uz napomenu da su članovi Uprave Ine - ako su smatrali da su njihova zakonska prava uskraćena ili ugrožena - mogli pokrenuti spor pred lokalnim Trgovačkim sudom, što nikad nisu napravili. Iz toga indirektno slijedi kako bi važeća presuda hrvatskog suda o nelegalnosti načina upravljanja Inom možda bila i važan dokaz arbitraži u smjeru odlučivanja o štetnosti cijeloga međudioničarskog ugovora hrvatske Vlade i MOL-a.
Ipak, takva presuda nikad nije donesena, niti tužba nije podnesena, iako je još 2014. postojala odluka hrvatske Vlade da se krene u tu proceduru, a današnja analiza tih događaja otkriva priču o teško objašnjivim potezima nekih od ljudi koji su nominalno trebali zastupati hrvatske interese i u državnim institucijama i u samoj Ini.
Hodogram
Cijela priča počinje sredinom 2014. godine kad su trojica hrvatskih članova Uprave Ine - Niko Dalić, Davor Mayer i Ivan Krešić - od odvjetnika Mladena Markoča i Ivana Krešimira Tomića zatražili pravnu analizu mogućih radnji koje bi trebali poduzeti kako bi sudskim putem suspendirali aktualni sustav upravljanja u Ini, za koji su smatrali da ih onemogućava u izvršenju njihovih zakonski utemeljenih dužnosti.
Krajem srpnja odvjetnici su im isporučili analizu s detaljno razrađenim hodogramom aktivnosti, koji bi u konačnici doveo do podnošenja sudske tužbe i zahtjeva za privremenu mjeru suspenzije upravljačkog modela u Ini. U toj su analizi odvjetnici navodno ustvrdili kako je riječ o kompleksnom slučaju bez relevantne domaće sudske prakse te je stoga nužno da prije podnošenja sudske tužbe Dalić, Mayer i Krešić formalno iscrpe mogućnosti rješavanja problema na tijelima kompanije. Prvi korak u tome bilo je podnošenje zahtjeva za ukidanje Odbora izvršnih direktora i stavljanje izvan snage Pravilnika o radu Uprave Ine na samoj Upravi. Predsjednik Uprave Ine, Zoltán Áldott, prvo je odugovlačio sa stavljanjem tog prijedloga na dnevni red iz nekih formalnih razloga, da bi na kraju Uprava ipak 28. kolovoza o tom zahtjevu odlučivala te je on odbijen jer predlagatelj za njega nije uspio osigurati većinu: tri glasa bila su za, a tri glasa protiv.
Zapisnik sa sastanka
Kako je to i bio očekivani ishod, hrvatski članovi Uprave svoj su zahtjev uputili i Nadzornom odboru, uz očekivanje da će i tamo biti odbijen preglasavanjem MOL-ovih članova nad onima koje imenuju hrvatska Vlada i radnici. Kako ne bi bilo neizvjesnosti, 1. studenoga 2014. - dan prije sjednice Nadzornog odbora - u Ministarstvu gospodarstva organiziran je sastanak kojemu su prisustvovali svi hrvatski predstavnici u Nadzornom odboru i Upravi Ine. Jedna od tema razgovora bio je zahtjev koji će se sljedeći dan naći pred Nadzornim odborom kompanije, a zapisnik sastanka otkriva kako je - usprkos nekim disonantnim tonovima u raspravi - na kraju jednoglasno usvojen zaključak da će svi podržati zahtjev Dalića, Mayera i Krešića.
Ipak, već sutra se situacija mijenja. Predsjednik Nadzornog odbora kompanije Siniša Petrović - bliski prijatelj tadašnjega premijera Zorana Milanovića kojega je na poziciju imenovala Vlada - na sjednici prvo odbija staviti zahtjev hrvatskih članova Uprave na dnevni red, tvrdeći kako se radi o odnosu između dioničara koji izlazi izvan ovlasti Nadzornog odbora. Na inzistiranje predstavnice radnika Maje Rilović taj se zahtjev stavlja na glasanje te protiv njega glasaju svi MOL-ovi kadrovi i sva tri hrvatska predstavnika - Petrović, Željko Perić i Mladen Proštenik. Za njega glasuje samo Maja Rilović. Nakon toga sam Petrović predlaže blagi zaključak kako “Uprava apelira na dioničare da postignu dogovor o korporativnom upravljanju kompanijom”, koji je jednoglasno usvojen.
Na taj je način pravna akcija hrvatskih članova Uprave Ine zaustavljena. Bez podrške predstavnika Hrvatske u Nadzornom odboru Ine pokretanjem tužbe izvrgnuli bi se riziku buduće tužbe da su - ignorirajući stavove sebi nadređenog tijela - svojim pravnim postupcima nanijeli štetu društvu. Kako se sve događa na pragu ulaska u izbornu godinu kada bi mogla doći nova Vlada, Dalić, Mayer i Krešić procjenjuju da ne mogu preuzeti toliki osobni rizik bez jasne upute tijela koje ih je u kompaniju i imenovalo - hrvatske Vlade. No, ta uputa nikad nije izdana.
Zaboravljena priča
Štoviše, i posljednja mogućnost pokretanja sudske akcije za suspenziju modela upravljanja Inom uništena je desetak dana nakon sporne sjednice Nadzornog odbora Ine. Državni ured za upravljanje državnom imovinom, odgovarajući na dopis Ministarstva gospodarstva, odbija izdati ovlaštenje Državnom odvjetništvu te odvjetnicima Markoču i Tomiću da pokrenu sudske sporove u ime Hrvatske protiv Ine pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. U očitovanju, koje je potpisao predstojnik DUUDI-ja Mladen Pejnović (SDP), utvrđuje se kako DUUDI - iako je riječ o središnjem tijelu koje upravlja državnom imovinom - nije ovlašten za donošenje odluka o potrebi podnošenja sporova vezanih za upravljanje tom imovinom. Kad je 2016. godine novinarka Novog lista upitala Pejnovića zašto je odbio izdati ovlaštenje, suočen sa svojim potpisom na dokumentu odgovorio je kako “to nema u pamćenju, ali mora vjerovati dokumentima koji su, nada se, vjerodostojni” (!?).
Ubrzo nakon Pejnovićeva dopisa birokratski ping-pong prekinuo se zbog božićnih praznika, a Ina početkom 2015. tone nisko na listi prioriteta Vlade - tada posve obuzete pripremama za nadolazeće parlamentarne izbore. Cijela je priča zaboravljena do ovotjedne objave dijela teksta arbitražne presude. Kako većina protagonista više nije na nekadašnjim pozicijama, pa čak ni u vrhu aktivne politike, možda je napokon došlo vrijeme da se tadašnji događaji istjeraju na čistac.