Nekim čudom, prije desetak godina moj prijatelj i ja zalutali smo na završni tulum malog međunarodnog plesnog skupa u Berlinu. Bila je to jako dobra i vesela zabava, divna atmosfera, svi su se, osim nas, poznavali, izmjenjivali su se na plesnom podiju (isto osim nas).
U jednom trenutku u kafić je ušao gol čovjek. Gol golcat. Imao je oko gležnja lančić od crvenih perli, a oko pasa remen s novčanikom koji je, da ne bude zabune, stajao na boku. Naručio je pivo, bio poslužen, izišao vani, prešao cestu i ušao u zgradu. Veće čudo od toga meni je bilo što ga nitko od okupljenih nije ni pogledao, nitko ni trznuo nije, svi su se nastavili baviti nekim svojim pričama, smjehovima, flertovima, pjesmom.
Za to vrijeme na podiju su plesale dvije prekrasne djevojke, gibaju se kao da ta glazba ni za što drugo nije napisana nego da one baš tu izvedu taj ples. Mom je prijatelju bilo još čudnije što nitko ne gleda ni njih. Nitko tu nikoga nije ometao, o tome se radi.
Hrvatski zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira daje nam za pravo prijaviti bilo koga tko, između ostalih jasnih stvari, stvara nemir, neraspoloženje, uznemirenost ili vrijeđa moral.
To su vrlo subjektivne kategorije. Mnogim stanovnicima primorskih mjesta koji ne zarađuju od turizma nemir i neraspoloženje, pa čak i uznemirenost, stvaraju horde turista koji im zauzimaju životni prostor. Pa ih ne prijavljujemo. Nemir i neraspoloženje nam može stvoriti susjed koji pognute glave prolazi i nikad se ne javi. Što bismo rekli policiji? Da nam je sumnjiv? Uznemiriti nas može žena koja plače u liftu, više bi mi ona misli okupirala nego nečije sise.
Nedugo nakon vijesti o prijavi žene koja se tuširala bez grudnjaka u svom dvorištu i time uznemirila, oneraspoložila i uvrijedila moral svojih susjeda sjedila sam u mom Sinju, na završnom dijelu hodočasničkog puta u Svetište Gospe sinjske. Gomile iscrpljenih, umornih, gladnih i žednih ljudi, grupe, samci, parovi, tužni, sretni, zamišljeni, nasmiješeni, gazili su zadnje metre svog zavjeta. Uz njih, nešto prpošnije, prolazile su djevojke kojima je cilj bila gužva u tijesnim ulicama ispred lokalnih kafića.
Isturene grudi, napućene usne, šminka s internetskog priručnika, naprćene stražnjice, ogoljene butine. To nije pozivanje na blud, to je blud sami. Pa se sve nešto mislim, vrijeđaju li one osjećaje ovih hodočasnika koje nervozno prestižu. Nema te gole žene, a da baš nije u porno filmu, koja izgleda bludnije od toga. Ne smetaju meni ni jedne ni druge, ali nisam još doživjela niti mislim da ću, da netko prijavi cijelu jednu generaciju zato što izgleda bludno i vrijeđa moral. I to na javnom mjestu.
Nekako u to vrijeme, susjedi su snimili par na balkonu kako se posve nesputano prepustio tjelesnim užicima iliti seksu. Nisu ih prijavili policiji, napravili su nešto još odvratnije, stavili su snimku na internet. To je moglo uznemiriti i oneraspoložiti aktere snimke, ako već nije snimatelja. Njega je očito jako razveselilo, pače smatrao je da je vrijedno zabilježiti tako nesvakidašnji čin. Nekada su se, u jednom dijelu moje ulice, ljeti zajednički prali tepisi.
Kleknule bi žene u širokim ljetnim majicama i ribale zapjenjene površine. Kroz otvore majica nazirale su im se, a često i posve vidjele, grudi.
Onda bi nahrupili dječaci iz susjednih kuća, prali su i ribali tepihe zajedno s njima, oni s jedne, one s druge strane. Ne sumnjam da je to u dječake, a i tate im, unijelo nemir. Nije mi baš milo, niti je poželjno, o higijeni da i ne govorim da uokolo ljudi hodaju goli, da se seksaju na svakom kantunu, ali više bi nas u susjednom dvorištu trebalo uznemiriti nakupljeno zahrđalo željezo, zarasla okućnica ili podivljali pas, nego nečije grudi.
Što vi mislite? Biste li prijavili policiji golog susjeda u njegovom dvorištu?