Zaštitnom znaku varaždinskog groblja, savršenom geometrijskom djelu parkovne arhitekture, prijeti izumiranje. Tuje, grubog zelenog granja, kojima je Herman Haller početkom 20. stoljeća, 1905. godine, osmislio prirodne zidove između redova, arkade koje su se svojim prirodnim rastom nadvile nad spomenike, umjetnička djela Augustinčića, Frangeša i Vojkovića, ali jednako i nad neobilježenim grobovima siromaha kao njihovi strogi čuvari, sve više gube bitku s klimatskim promjenama.
Toliko su ih nagrizle da je sve izlišnije pitati kako ih spasiti, nego kojom ih biljkom zamijeniti, dovoljno otpornom da sačuva taj savršen sklad. Jer, upravo su ti, prirodni zidovi, estetski savršeno posloženi, zaslužni za status...