Iz prve ruke odlučili smo provjeriti koliko su istiniti rezultati ankete koju su među poslodavcima u turističkom sektoru proveli HGK, HUP i HOK, a u kojima se tvrdi da u tom sektoru trenutačno nedostaje 2500 radnika. Najveća je potražnja, navodi se u anketi, za spremačicama, čistačicama, konobarima, kuharima i pomoćnim kuharima. Ali manjak vlada, navodno, i za još nekim poslovima vezanim uz turizam.
Zbog, kako se navodi, te uzbune na tržištu rada, prošle je srijede održan hitni sastanak socijalnih partnera s Ministarstvom rada i mirovinskog sustava. I dok zvuči gotovo nevjerojatno da uz 170.000 nezaposlenih osoba nije moguće naći sezonske radnike, stručnjaci objašnjavaju kako velik broj nezaposlenih zbog nedostatka kompetencija te iz osobnih razloga nije u stanju prihvatiti tražene sezonske poslove. Procjenjuje se da je udio nezapošljivih osoba u ukupnom broju nezaposlenih veći od 100.000, zbog čega nije vidljivo stvarno stanje na tržištu rada.
Da je stanje alarmantno, pokazuju i oglasi koji već mjesecima stoje u izlozima trgovina i restorana. “Traži se prodavač u trgovini”, “Traži se prodavač pekarskih proizvoda”, “Traži se sezonski radnik u mjenjačnici”, “Traži se konobar u kafiću” i “Traži se kuhar u restoranu” samo su neki od njih. Poslodavci kažu kako im je to nepojmljivo, posebice zato što su plaće u turizmu veće od prosjeka.
Najgore je, tvrde poslodavci, u Istri i primorskim krajevima gdje je prije samog početka sezone turistički sektor tražio čak 10.000 radnika, prvenstveno uslužnih i ugostiteljskih zanimanja. Na stranicama HZZ-a u Istri trenutačno je otvoreno još oko 300 radnih mjesta za ta zanimanja. Na popisu najtraženijih zanimanja u Hrvatskoj prednjače konobari, slijede prodavači, a zatim kuhari, čistači i pomoćni kuhari. Traže se i radnici u trgovini.
“Nudimo plaću od 4000 kuna, s mogućnošću zapošljavanja za stalno, prijevozom i slobodnim danom te sedmosatnim radnim vremenom. Konstantno tražimo radnike, ali nema ih, a oni koji dođu, budu kratko i u posljednje vrijeme odu u inozemstvo ili se jednostavno više ne pojave na poslu”, požalio nam se jedan sugovornik.
Vlada je zbog toga najavila povećan uvoz radne snage iz drugih država, a Jutarnji list odlučio je provjeriti koliko je to zapravo opravdano.
Sudeći prema situaciji na tržištu rada koja nas je zatekla prilikom nazivanja brojeva u internetskim oglasnicima, izgleda da poslodavci i nemaju toliko problema u pronalaženju radne snage za ovu turističku sezonu. U našoj potrazi za sezonskim poslom nerijetko smo naišli i na aktivne oglase koje su potencijalni poslodavci zaboravili ugasiti kada su pronašli radnu snagu, stoga se potražnja za sezoncima ne može realno ogledati ni u broju aktivnih oglasa.
Većina u oglasnicima nije navela broj telefona, nego je prvi uvjet za dobivanje posla prijavljivanje na natječaj, koji obično traje dva tjedna, nakon čega će poslodavci kontaktirati one koji prema predanim životopisima najbolje udovoljavaju traženim uvjetima. Slično kao u velikim hotelijersko-turističkim kompanijama poput Plave lagune, Bluesun Hotels&Resortsa, Maistre i Lošinj Hotels&Villas koje imaju praksu online prijavljivanja za sezonski posao putem obrasca na njihovoj službenoj stranici. Zanimljivo je da se prije samo dva mjeseca u brojnim medijima pojavio vapaj grupacije Plava laguna za barem 200 sezonaca, dok danas, pak, na njihovoj službenoj internetskoj stranici više nema niti jednog aktualnog natječaja za posao.
U našem istraživanju ponude sezonskih poslova uočili smo jedan presudan faktor - spol. Uspjeh pronalaska posla uvelike ovisi o tome jeste li muškarac ili žena. Naime, naši su novinari, koji su ne otkrivajući identitet i tajnu misiju nazvali oko 50 oglasa u potrazi za sezonskim poslom, dobili dijametralne rezultate. Čini se da dugogodišnji novinar Jutarnjeg lista u četrdesetim godinama Sergej Trajković i Petra Plivelić, novinarka u dvadesetima, nisu jednako poželjna radna snaga te nisu jednako lako zapošljivi.
Sergejevo iskustvo traženja sezonskog posla
“Žao mi je, ali prednost imaju studenti”
Popunjeno - glasio je najčešći odgovor poslodavaca koje sam posljednjih dana nazvao preko oglasnika, glumeći da tražim posao u turizmu. Od njih 30-ak koliko sam ih kontaktirao, 23 mi je odgovorilo da su već našli radnike, iako je kao zadnji rok za prijavu naveden datum 15. srpnja, ali su, kako kažu, zaboravili maknuti oglas iz oglasnika.
Čak sam naišao na oglas kojim se traži radnik za košnju trave u dvorištu privatne kuće u Dramlju pokraj Crikvenice, ali i za taj se posao osoba može kandidirati isključivo preko natječaja! Broj telefona uopće nije bio naveden. I uvjeti za posao koje poslodavci navode su nerijetko, uvjerio sam se, vrlo rigorozni, po čemu se može zaključiti da su izuzetno izbirljivi. Možda je i to razlog što ne mogu lako naći radnike.
Ipak želi iskustvo
Tako sam nazvao oglas kojim jedan restoran na Komiži traži pomoćnog kuhara. Iako je u opisu posla navedeno da se peru čaše i tanjuri, dodaje kuhinjski pribor i čisti kuhinja te da nije potrebno iskustvo, prvo pitanje poslodavca glasilo je: “Što ste po zanimanju?” Kad sam odgovorio da nisam kuhar, ali bih se bez problema snašao u poslovima koji su navedeni, brzo je odgovorio da je već našao radnike. “Tražili smo pomoćnog kuhara i konobara, ali smo ih već našli”, odgovorio je.
Je li rekao istinu ili me se samo htio brzo riješiti nakon što je čuo da nemam iskustva, iako je navedeno da iskustvo nije potrebno, nikad neću doznati. Na sličan način odbilo me je još nekoliko poslodavaca. Da su poslodavci izbirljivi, dokazuje i oglas kojim se za jedan restoran u Poreču tražio čistač ili čistačica. Međutim, kada sam nazvao, ispalo je da čovjek želi isključivo žensku osobu, iako tako nije bilo navedeno u oglasu. Ali OK, mislim sam, što se čišćenja tiče, ljudi nekako tradicionalno imaju više povjerenja u žene. No,onda je ipak mogao napisati da traži isključivo žensku osobu.
U anketama je navedeno da poslodavcima u turizmu najviše nedostaju konobari. Međutim, uvjerili smo se da je omjer onoga što nude i onoga što traže od kandidata za taj posao, na jadranskoj obali, neuravnotežen. Naišli smo na mnogo oglasa kojima traže konobare s najmanje godinu, a nerijetko i dvije godine iskustva, i to sa znanjem čak tri jezika: njemačkog, engleskog i talijanskog. A što nude u zamjenu za sve to znanje? Samo 5000 kuna plaće! Neki nude i manje, ali se konobarska plaća na moru u jeku sezone, kako su naveli poslodavci iz oglasnika, uglavnom kreće od 4500 do 6000 kuna.
Čak se i od noćnog recepcionara u malom hostelu od 40 ljudi na Hvaru, kojemu je jedini posao, kako je navedeno, da pazi da gosti ne budu bučni tijekom noći, traži da zna barem dva jezika te da posjeduje vozačku dozvolu B kategorije. Nazvao sam.
“Jel pitate za sebe?”
“Imate smještaj, a plaća je 6000 kuna. Ali, pošaljite mi životopis i nazovite me sutra jer sada ne mogu pričati, čeka me važan sastanak”, nabrzinu je odbrusio muški glas s druge strane slušalice i prekinuo.
U oglasu kojim se traži osoba koja bi na Cresu iznajmljivala brodove, jet-skije, pedaline i ostalu opremu za zabavu na plaži logično je da je kao uvjet postavljeno znanje engleskog, njemačkog i talijanskog jezika, ali onda bi plaća, prema našem skromnom mišljenju, trebala biti veća od ponuđenih 5000 kuna. Jedina je dobra stvar da mnogi oglašivači potencijalnim radnicima nude besplatni smještaj. Tako je barem navedeno u oglasima.
Ugostiteljski objekt Riva u Komiži traži prodavača sladoleda. Odlučio sam probati, no iznenadilo me prvo pitanje poslodavca kada sam se javio i pitao treba li još uvijek radnika.
“Tražite li posao za sebe ili za nekoga drugog?” upitao me na moje čuđenje. Odgovorio sam da tražim za sebe, nakon čega mi je rekao da je mjesto već popunjeno. Tražio je dva prodavača, za plaću od 5500 kuna i osiguran smještaj. No, nije mi jasno zašto me prvo pitao tražim li posao za sebe, nakon čega je rekao da je našao radnike. Možda je po glasu zaključio da nisam baš više 20-godišnjak, ali me zbog korektnosti nije htio pitati za godine ili je zapravo tražio mlađu žensku osobu.
Tri obroka dnevno
Nakon toga sam pronašao jedan zanimljiv sezonski posao konobara na Cresu. Piše da se restoran nalazi uz plažu s velikom terasom na otvorenom, a plaće su, piše, visoke, no nije navedeno koliko je to zapravo. No, uz plaću se, piše nadalje, nude i tri obroka dnevno. Piše da je potrebno minimum iskustva i poznavanje samo jednog stranog jezika, iako je poželjno znanje više jezika. Od radnika se traže ljubaznost, osmijeh i vedar duh, poštenje i predanost radu te fleksibilnost i prilagodljivost potrebama rada. Što to zapravo znači, kolika je plaća i koliko se radi, pokušao sam doznati, ali i prije svih mojih pitanja s duge strane žice presjekao me muški glas.
“Jeste li student?” glasilo je jedino pitanje. Odgovorio sam da nisam, ali da udovoljavam navedenim kriterijima.
“Žao mi je, prednost imaju studenti, a već imamo jednog koji dolazi u obzir za posao”, brzo je izrecitirao i poklopio slušalicu. Kako bi prošao jeftinije, tražio je nekoga kome može isplaćivati plaću preko studentskog ugovora.
Sudeći prema svim ovim iskustvima, jedini zaključak koji se nameće jest da nisam imao šanse dobiti posao u turizmu, iako poslodavcima navodno hitno treba barem 2500 radnika. Osim što je, očito, većina poslodavaca za sve ove poslove uglavnom tražila ženske osobe, sigurno mi nije pomogla ni činjenica da mi glas zvuči starije, iako me nitko od poslodavaca nije otvoreno htio pitati koliko imam godina. Vjerojatno su zaključili i sami. Dakle, posla u turizmu očito ima, ali pod uvjetom da ste mlađi, prednost je i da ste žena, a pogotovo ako se uz sve to poklopi i da ste student koji već ima iskustva u poslu koji se nudi.
Petrino iskustvo traženja sezonskog posla
“Nemate iskustva? Nema veze, to se za čas nauči!”
“Imate li iskustva u ovom poslu?” pitao me stariji muški glas s druge strane linije, naveden kao kontakt za radno mjesto “pizza majstora/ice-pekara/ice” u Tribunju pokraj Vodica.
“Pa... jedno ljeto sam prodavala sladoled, drugo ljeto radila sam kao konobarica, a treće kao šankerica”, odgovaram, u trenu smišljajući svoju poslovnu prošlost.
“A imate li iskustva kao pizza majstorica?” ustrajan je.
“Jedino iskustvo s pizzom koje imam jest da je volim jesti i da je znam ispeći kod kuće. Je li to problem?” odgovaram iskreno.
“Ma nije, imamo mi ovdje odličnih kuhara i majstora. Sve se može naučiti”, zaključuje moj sugovornik.
“Upravo bih to željela. Spremna sam učiti i mislim da bih brzo savladala krušnu peć”, dodajem.
“Ako je tako, isprva biste imali plaću oko 5000 kuna. Radno vrijeme je od 12 do 23 sata. Ovisno o tome koliko ste spremni raditi i učiti, plaća na kraju može ići i do 9000 kuna, a mi osiguravamo smještaj i hranu. Kada biste mogli početi?” prvi potencijalni poslodavac pitao me isto pitanje koje će me poslije gotovo svi pitati.
U oglasu je stajalo da je potrebna barem jedna godina radnog iskustva, no moj potencijalni poslodavac bio je spreman zažmiriti na jedno oko. Isto je bilo s radnim mjestom “prodavača/ice sladoleda” u kafiću na Komiži. Rekla sam da nemam ugostiteljskog iskustva, iako je u oglasu stajalo da je potrebna godina dana.
“Ima sladoleda i piva”
“Nema veze! Za čas se to nauči. Kako kaže moj sin, nije to atomska fizika. Nema puno nauke oko prodaje sladoleda na kuglice”, objasnio mi je, čini mi se po glasu, stari Komižanin. Ponudio mi je smještaj, no hrana nije uračunata. “Ali ima sladoleda, kave i piva!” uvjeravao me.
Radila bih osam do devet sati na dan, bez slobodnih dana, za plaću od 5500 kuna, ujedno i najmanju koja mi je ponuđena u našem malom istraživanju.
“A ako smijem pitati, odakle ste?” pitao me pred kraj razgovora.
“Iz Zagreba! Je li to problem?” odgovaram.
“Ah, sad baš... Kako hoćete”, zaključio je razgovor, čini se, nesretan što sam toliko daleko od Visa. Završili smo razgovor dogovorom da ću još malo pogledati druge oglase pa se javiti ako ne nađem nešto drugo.
A bilo je mnogo toga drugog što sam pronašla u internetskim oglasnicima. Nazvala sam dvadesetak telefonskih brojeva s primamljivih oglasa koji su nudili sezonski posao na Jadranu. U nekim slučajevima nisam imala sreće jer su tražena radna mjesta već popunjena. Tako je moja sezonska karijera pomoćne kuharice na Viru, peračice suđa na Krku, majstorice za roštilj u restoranu na Cresu i peračice brodova u Šibeniku u startu propala. Većina oglasa za sezonske poslove u turizmu i ugostiteljstvu ima naznačeno da se mogu prijaviti i muške i ženske osobe. Očekivala sam da će me u razgovorima za neke poslove, poput “pizza majstora/ice-pekara/ice”, “majstora/ice za roštilj” ili “perača/ice brodova”, dočekati podsmijeh i predrasude, no prevarila sam se. Isto sam očekivala kada sam se javila na oglas za “barmena/icu” u Povljani u Zadarskoj županiji. Radno mjesto uključivalo bi poslove konobarice, barmenice i koktel majstorice.
“Nemam velikog iskustva. Jedno ljeto prodavala sam sladoled na moru”, priznajem.
“Nema veze, ne tražimo osobu s iskustvom”, odgovara mi mlađi muški glas.
“A je li problem što sam žensko jer mi se čini da su barmeni većinom muškarci?”
Žele žensku ruku
“Ma ne, dapače! Dobro bi nam došla ženska ruka jer je to bar na plaži pa je uvijek prometno i ima puno posla”, odgovara vlasnik i priznaje da sam ga uhvatila u zračnoj luci pa me moli da se čujemo kasnije oko detalja kao što su smještaj i plaća, koja se kreće od pet do sedam tisuća kuna.
I kao konobaricu na Lopudu, jednom od Elafitskih otoka nedaleko od Dubrovnika, odmah su me htjeli zaposliti. Nudili su mi plaću od 6000 kuna i smještaj.
“Smještaj je tu, pet metara od kafića. S radom bi trebalo početi što prije jer ima posla, a i sezona kod nas traje dosta dugo, do desetog mjeseca”, upozorio me potencijalni poslodavac.
“Ja imam studentski ugovor i nemam baš previše iskustva, utječe li to na moju prijavu?” zanimalo me.
“Nema problema, kakav god ugovor da imate, možemo vas zaposliti”, objasnio mi je poslodavac.
Kada sam mu rekla da moram još razmisliti i uzeti u obzir druge ponude, mogla sam čuti razočaranje u njegovu glasu. “Dobro, javite se ako ne nađete nešto drugo”, poručio mi je.
Jede se riba
Javila sam se i na jedan, kako stoji, hitni oglas za “domaćina/icu na brodu za jednodnevne izlete”. Riječ je o brodu koji svakodnevno isplovljava iz luke Cres na plažu za kupanje i vraća se u luku Cres, a moj bi se posao sastojao od dočeka gostiju i naplate putnih karata te podjele ručka i održavanja radnog prostora.
“Bitno je da konstantno budete na raspolaganju gostima. Kao domaćica na brodu zapravo obavljate posao konobarice, čistačice i spremačice”, uputila me poslodavka.
“Govorite li jezike?” upitala me kada mi je objasnila što bih morala raditi. U oglasu stoji da je potrebno dobro znanje njemačkog, engleskog i talijanskog jezika.
“Engleski znam odlično, njemački sam učila četiri godine u srednjoj školi i francuski sam učila jednu školsku godinu. Talijanski ne znam”, rekla sam, a poslodavka je rekla da je to u redu.
Objasnila mi je da je smještaj osiguran te da bih živjela s djevojkom koja prodaje karte, a jeli bismo, kaže, domaću hranu, većinom ribe koje bih služila gostima na brodu. Plaća bi bila 6000 kuna.
U potrazi za što zanimljivijim sezonskim poslovima nabasala sam na oglas koji preferira žene - za radno mjesto “animatorice/plesačice” u splitskom noćnom klubu. U opisu radnog mjesta stoji: “Plesač/ica-animator/ica, animacija gostiju, zabava, ples na bini/šipki”, a potrebna znanja i vještine uključuju spremnost, smjelost na noćni rad, vještinu komuniciranja na engleskom jeziku, motivaciju i psihofizičku spremnost. U obzir dolazi ugovor o radu na određeno vrijeme ili studentski ugovor, a zaposlenice, navodno, mogu računati na iznadprosječna primanja, dodatne bonuse, ugodnu i opuštenu radnu atmosferu, timski rad, iznadprosječne napojnice, prijevoz s posla te pomoć pri pronalasku smještaja. Na poziv mi je odgovorio direktor.
“Radi se u noćnom klubu u zatvorenom prostoru od 180 kvadrata. Fiksni dio plaće je uvijek 200 kuna, dakle to je dnevnica koju uvijek dobiješ, neovisno o tome dođe li gost taj dan ili ne, a dobiva se i provizija ili, kako to cure zovu, postotak od zarade. Svaku večer po 1500 kuna. Minimalna plaća je oko 14.000 kuna i tu ne računam brojne napojnice koje curama zataknu u tangice”, objašnjava mi sugovornik dok ja igram ulogu zainteresirane, ali preplašene djevojke koja nije sigurna želi li se upustiti u taj posao.
“Koliko bih maksimalno mjesečno mogla zaraditi?” upitam.
“Bez napojnica do 30.000 kuna, no to nismo naveli u oglasu”, kaže sugovornik.
“Wow, pa to je zbilja puno! A kako doći do te veće svote? Nije mi baš jasno iz oglasa”, ustrajem.
“Privatnim plesom, odnosno erotskim performansom. To je zapravo ples u krilu bez grudnjaka”, nastavio mi je objašnjavati, dodavši da mogu odabrati i umjetničko ime.
Psihofizički spremna
“A što znači ovo da moram imati psihofizičku spremnost?” upitala sam uvjerena da će krenuti nabrajati fizičke atribute koje trebam imati.
“Bitno je da niste razdražljivi i da podnosite rad noću. Ne radite ništa teško, ali ipak treba biti malo drzak i pokazati stav”, odgovara potencijalni poslodavac.
“Niste rekli, kakve fizičke atribute moram imati? Trebam li vam poslati fotografiju?”
“Ma ne, ne treba nam fotografija. Nemamo kriterije, svaka žena je lijepa. Ne tražimo ništa posebno”, objasnio je.
“Što ako netko od gostiju pokuša nešto više imajući na umu neke druge radnje?”
“Zato je razina sigurnosti na 101 posto i sve je vrlo sigurno i zakonito. K tome, kod nas ne dolaze Hrvati. Većinom su to Francuzi, Amerikanci, Norvežani i Šveđani, a ovih iz regije, kao što su Poljaci, Česi i naši, nema”, ističe direktor koji već postaje nervozan zbog mojih brojnih pitanja pa posumnja da sam novinarka. Razuvjerim ga i završimo razgovor jer kažem da moram jako dobro razmisliti o svemu.
Razmotrivši sve ponude, čini mi se da mlađe žene imaju veću mogućnost odabira sezonskih poslova nego što ih uopće ima u Hrvatskoj. Ako još k tome imaju i studentski ugovor, postaju najtraženija ljetna radna snaga.