Iza njih bila je još jedna noć koju su probdjeli spavajući pod poluotvorenim šatorima na paletama prekrivenim dekama. Neki su noć proveli na cesti, neki na šatorima u polju, a kako bi izdržali hladnu i maglovitu noć palili su vatru od svega što bi im došlo pod ruke. Ako bi ponestalo drva u vatru bi bacali deke, pa čak i plišane igračke. Promrzli i umorni u osvit zore ustali su svojih improviziranih ležajeva, ostavljajući iza sebe hrpu smeća komunalnim radnicima u Srbiji, te krenuli 200-tinjak metara dalje prema graničnom prijelazu gdje ih je čekala ograda i hrvatska policija. Čekali su to jedan, dva, tri sata, a onda su postajali sve nervozniji.
„Zašto nas drže ovdje? Mi nećemo stati. Samo želimo ići dalje,“ rekao nam je jedan mladić iz Afganistana, kojemu smo pokušali objasniti da će prije ili kasnije svi ući u Hrvatsku te autobusima biti prevezeni u 16 km udaljeni prihvatni centar u Opatovcu i da nije dobro da ulaze preko polja, jer će ih naša policija ionako dočekati kad uđu u RH, zbog čega će ako ilegalno prijeđu granicu preko polja, na kraju put do Opatovca morati proći pješice i onda tamo biti zadnji u redu za registraciju. On je na to sam odmahnuo rukom i potrčao preko polja ubrzo zašavši u vinograd graševine s hrvatske strane.
Bio je to znak i ostalima da krenu za njim i ubrzo se stvorila čitava kolona ljudi koji su do tada stajali na cestovnom putu prema graničnom prijelazu. Oko 1500 ljudi trčalo je preko njive. Mnogima je, ponajprije djeci, obuća ostala zaglavljena u velikom blatu. No, ni to ih nije spriječilo. Trčali su bosi, dok je jedan naš policajac bespomoćno gledao za njima. U jednom trenutku ih je pokušao spriječiti. Stao je ispred njih i vikao: „Go back! Go back!“.
Ljudi su stajali ispred njega i čekali kako će se situacija razviti. Neki su mu govorili kako im je polovica obitelji već prešla na drugu stranu, no on ih nije puštao. Napetost je trajala neštu duže od minute, a onda se pojavilo još više ljudi i naš je policajac odustao. Spremio je pendrek, kojeg doduše nije ni kanio upotrijebiti i samo odmahnuo rukama.
- A što ću s njima. Kad vidim djecu ne mogu ništa učiniti, a oni ih guraju u prvi plan. Neka idu. Svjedno će ih na cesti dočekati naše kolege i opet neće moći sami ići gdje žele - rekao nam je policajac.
Za to vrijeme njegove kolege su kod samoga prijelaza također pokušavale zaustaviti ljude u proboju, ili možda bolje rečeno obilasku graničnog prijelaza. No, na kraju su i oni popustili, pa su samo stali sa strane.
- Go, okolo, pa via Germany! - našalio se jedan naš policajac, gotovo dvometraš, plećatih prsa i širokih ramena, koji bi sigurno svojom fizičkom snagom mogao zaustaviti dosta nesretnih ljudi, no nikome od njih nije palo na pamet da upotrijebe silu. Na kraju su pustili kroz ogradu i onih 100-tinjak koji su poštovali pravila i nisu htjeli obilazno u Hrvatsku, no nove izbjeglice već su pristizale iz autobusa i taksija koji ih u Berkasovo dovoze s juga Srbije. A, svi oni koji su u našu zemlju iz očaja ušli preko polja vrlo brzo su zaustavljeni u Bapskoj. Tamo ih je naša policija dočekala i opet su morali čekati neko vrijeme, nakon kojeg su krenuli put Opatovca, a ovakve je slučajeve prokomentirao i ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić.
- Uvijek može sa strane proći skupina, ali smo do nekih 100-130 metara. Ovi ljudi koji su ovdje bez cipela znači da su išli preko polja. Hrvatski policajac čeka na cesti i svi se na kraju vraćaju na istu cestu, gdje budu prihvaćeni od naše policije i dovedeni u Opatovac - rekao je Ostojić