U siječnju 90-e godine sreo sam se prvi puta sa srcem Splita i hrvatske Dalmacije u kojoj sam vjerovao, kao i čitav hrvatski narod, iako su mi tada mnogi politički umnici preporučivali da ne dodjem u Split, jer šta će biti, evo, održali su neki skupove bilo je kažu 20, 30 tisuća ljudi, a šta ćemo mi kada dođemo sa programom koji još proglašuju opasnim, sa programom stvaranja slobodne, samostalne Hrvatske u kojoj se mnogi nisu usudili ni pomisliti, a vidite ja sam vjerovao u vas, u hrvatskog čovjeka, u ribara, u težaka, u pravog hrvatskog intelektualca. Vjerovao sam u hrvatsku mladež koju sam do tada na žalost više upoznao u svijetu gdje je bila rastjerana iz domovine, a vjerovao sam i u zrele hrvatske ljude, i u takve težake od kakvih sam jedno pismo dobio ovih dana, od Svetina Civadelića, čovjeka od 94 godine, koji je rekao običnu istinu koju sam ja nosio od dječjih nogu i osjećao u grudima svih hrvatskih ljudi u svim krajevima. Stvorimo jednom takvu Hrvatsku u kojoj ćemo moći reći da smo Hrvati, da smo svoji na svome.
Ovaj današnji skup kojim ste dočekali "Vlak slobode", a u tom "Vlaku slobode" doveo sam vam čitavu Hrvatsku, vama u krilo Splita, dalmatinske Hrvatske koja je bila otačbina hrvatske državnosti.
(...)
Što mi preostaje da vam još obećam?
(...)
I nema te zadaće koju u interesu hrvatskog naroda, hrvatske slobode, Hrvatske države nismo kadri izvršiti. Ali zato moramo biti krajnje razboriti, ali i krajnje odlučni. I još djelotvorniji i učinkovitiji u provedbi državne politike da bismo što prije došli do potpune slobode i da bismo što prije postigli što veće rezultate u izgradnji, u napretku na svim područjima i u podizanju životnog standarda.