Hrvatska danas nema preciznu statistiku ušteda i troškova kao posljedica zimskog i ljetnog računanja vremena. Nema, međutim, nikakvog razloga da se ne priklonimo srednjoj struji, koja pozitivne odjeke nalazi u nešto boljim turističkim statistikama, dok zbraja minuse na posljedicama pojačane emisije ugljičnog dioksida (transport i klimatizacija) i ukupno većoj potrošnji svih vrsta energije osim struje za rasvjetu.
Pozitivna statistika
Najviše pozitivnih statistika koje se odnose na posljedice štednih promjena vremena stiže iz rubnih zemalja trećeg svijeta gdje je poslovni ciklus zapeo u prošlosti. Dobre brojke, doduše samo prepričane, stižu iz Kube, Čilea i Meksika gdje se smatra da zbog više svjetla u ljetnim mjesecima ljudi više borave na otvorenom, pa zbog toga manje koriste kućanske aparate.
Razvijeni dio svijeta višak svjetla uglavnom više ne promatra u kontekstu štednje nego povećane zarade, jer ljudi su u toplijim i svjetlijim mjesecima skloniji boravku na otvorenom i izletima u bližu okolicu svojih gradova. Na tome, pokazali su britanski i nizozemski statističari, najbolje zarađuju hotelijeri i vlasnici restorana i - suprotno planiranim uštedama - naftaška industrija. Također, jedno američko istraživanje golferske populacije provedeno na lokaciji Las Cruces u Novom Meksiku pokazalo je da tijekom razdoblja ljetnog vremena golferi izlaze na terene kasnije i da igraju dulje.
Jedino opravdanje
Statistička analiza Kalifornijskog sveučilišta (UCLA) pokazala je već prije pet godina da sezonsko pomicanje kazaljki donosi vrlo male, gotovo nikakve uštede na kalifornijskoj golemoj potrošnji energenata.
Zašto zapravo onda svake godine dvaput pomičemo kazaljke? Kad se podvuku svi argumenti za i protiv, jedino što danas pouzdano možemo reći jest da nam se promjena vremena isplati zbog bolje usklađenosti sa zemljama u susjedstvu i s europskim vremenskim sustavom koji, raspoređen po zonama, funkcionira usklađeno. Sve ostalo u domeni je psihologije. Svjetlo ljude čini zadovoljnima i rastrošnijima.
Prvi poticaj dao je Franklin još 1784.
Američki izvori ideju za plan energetskih ušteda putem pomicanja kazaljki pripisuju Benjaminu Franklinu, jednom od “otaca nacije” koji je nakon povratka iz Pariza gdje je boravio 1784. objavio članak pod naslovom “Ekonomski projekt smanjivanja troškova rasvjete”. Projekt je bio jednostavan i temeljio se na ranijem ustajanju kako bi se smanjila potreba za svijećama.
Nakon 125 godina, britanski parlamentarac, liberal Robert Pearce predložio je 1909. u Parlamentu Zakon o ljetnom vremenu (u originalu The Daylight Saving Bill). Zakon je prošao nekoliko čitanja, ali nikada nije bio usvojen jer naišao je na žestoke otpore, prije svega u redovima farmera koji su zaključili da bi bilo kakvo pomicanje vremena značajno narušilo njihovu životnu kolotečinu. Ljudima koji su bili navikli na ustajanje i lijeganje sa suncem, bilo kakvo pomicanje kazaljki značilo je samo uvođenje urbanog pomodarstva u njihove staje i na njihove oranice. Ušteda? Na čemu?
Dva velika rata i radikalne promjene u načinima industrijske proizvodnje i potrebama rastuće industrije za energijom dovele su tek nakon drugog svjetskog rata do pojačane političke svijesti da se poigravanjem sa satovima doista može nešto i uštedjeti.