Pred godišnju akciju čišćenja podmorja "Think Green", ovog puta komiške luke, članovi kluba "Roniti se mora" počastili su se pravom ronilačkom poslasticom i s Andijem Marovićem iz DC-a "Manta" uputili su se na olupinu grčkog broda "Vassilios T" - stometarskog teretnog parobroda koji je 19. ožujka 1939. godine, nasukavši se na vanjski dio rta Stupišće, zauvijek nestao u plavetnilu viškog akvatorija, piše Slobodna Dalmacija.
Prema povijesnim podacima, putovao je iz Swansea za Veneciju, nakrcan ugljenom koji je prevozio, a pogreška u navigaciji slučajna ili po nekim nagađanjima čak i namjerna, zbog osiguranja, zaslužna je tome da je ovaj brod danas riblji dom.
"Vassilios", sagrađen 1920. godine u Osaki, velik je brod, dugačak 104 metra i relativno ga je lako naći.
Nakon sidrenja na zapadnoj strani rta Stupišće, a potom slaganja opreme i oblačenja uskih neoprenskih odijela, brodske gužve i teturanja s bocama po palubi, poskakali smo u more i dočekali onaj lijepi trenutak kada sva težina opreme na leđima potpuno nestane. More taman, ni hladno ni pretoplo, vrijeme mirno, nakon jakog juga koje nam je prethodni dan onemogućilo ikakvo ronjenje, zapravo, idealno. I već za minutu do dvije nakon zarona, na nekih niti dvadeset metara dubine, ukazala se silueta metalne grdosije, pramčano sidro i pramac kobilicom okrenut prema kopnu.
Brod leži na lijevom boku i spuštajući se polako prema dolje vidimo zapise niza godina pod vodom. Žute sumporače i narančaste spužve obavile su sidreno vitlo, prednji jarbol i osmatračnicu u kojoj se ugnijezdila poveća murina. I dok smo mi kružili oko nje, bljeskalicama i lampama, pokušavajući je ubaciti u kadar, ona nas je samo bezvoljno pogledavala iz svog doma.
Srećom za nju, morali smo ubrzo dalje. Do dna.
U unutrašnjost pramca mogli smo samo zavirivati kroz metalne okvire, jer nam je ulazak bio strogo zabranjen zbog problema s naftom koja se još uvijek nalazi unutra. Zbog propadanja drvenih dijelova broda, pogled prema unutrašnjosti broda bio je otvoreniji i uz dobru lampu dao se naslutiti nekadašnji izgled. Na samom dnu, uz brod, još uvijek leži iz skladišta rasuti teret, gomila ugljena. Nadgrađe broda posebno je atraktivno, pravi mali morski grad. Škarpine, ugori i murine nastanili su se među spužvama, a nešto dublje, prema krmi žive jata matulića barjaktara, lijepih malih, ali i grabežljivih crveno-ružičastih riba poznatih još i po nazivima kirnjica, crvena barjaktarka ili crveni crnej.
Dimnjak naslonjen na dno također je privlačan matulićima i crnejima, ali i morskim zvijezdama i vatrenim crvima.
Puni dojmova već smo se polako počeli vraćati uz desni bok prema stijenama rta Stupišće. Bacamo još samo pogled na propelu. A brod je dovoljno velik i da nešto sačuvamo za neki drugi put. Ili treći.
Jer iako se lokacija ponavlja, slike koje nas dočekaju uvijek su nešto drugačije. I rado ćemo im se ponovno vratiti. Pa dok čekamo da nas podigne ronilački lift na Andijev katamaran, već u glavi kombiniramo svoj sljedeći dolazak, piše Slobodna Dalmacija.