BORBA ZA PRAVA

'ŽELIMO BITI RODITELJI, A NE DAJU NAM DA POSVOJIMO DIJETE' Josip je diplomirani inženjer brodogradnje, Marko je diplomirao na Filozofskom. Tuže državu

    AUTOR:
    • Jutarnji list

  • OBJAVLJENO:
  • 11.05.2017. u 15:08

Zagreb, 100517.
Klub Mama.
Gay par tuzi drzavu jer im nisu dali posvojiti dijete. To je prva ovakva tuzba u HR i povodom toga odrzana je i press konferencija. Na fotografiji: gay par (htjeli su ostati anonimni).
Foto: Davor Pongracic / CROPIX
Davor Pongračić / CROPIX

Josip i Marko upoznali su se 2013. Obojica su u srednjim tridesetima, obojica su odrasla u radničkim obiteljima u manjim mjestima daleko od Zagreba, gdje žive otkako su kao brucoši stigli na fakultet.

Josip je diplomirani inženjer brodogradnje, Marko je diplomirao na Filozofskom.

Odmah su znali

“Kad smo se upoznali, to je bila ljubav na prvi pogled, kliknuli smo međusobno. Nije prošlo dugo, a mi smo već razgovarali o djeci, jedan drugome pričali smo o potrebi koju smo osjećali da jednog dana budemo roditelji. To je odavno bila i moja i Markova želja, osjećali smo potrebu za roditeljstvom mnogo prije nego što smo se uopće upoznali. Ta naša veza brzo je postala ‘ozbiljna’, a nekako smo jako brzo znali i to da jednog dana želimo da u našoj obitelji, osim nas dvojice, budu i djeca”, priča Josip. Ne bismo li im zaštitili identitet sugovornicima smo u ovoj priči izmijenili imena i poneki biografski detalj. Naime, dogovorili su se da će istupiti anonimno stoga što “ne bi voljeli da jednog dana njihovo dijete tu istu priču čita u novinama...”.

Zakon o životnom partnerstvu stupio je na snagu u ljeto 2014., a njih dvojica, znajući već tad da će se vjenčati, odlučili su čekati do sljedećeg svibnja. “Htjeli smo da svadba bude baš u to doba godine, ipak to radimo jednom u životu, pa smo htjeli da bude baš onako kako smo si priželjkivali, rascvjetalo proljeće”, kažu uglas.

Josip se prisjeća kao su se osjećali kad je donesen Zakon o životnom partnerstvu.

Urbana svadba

“Bili smo jako sretni jer smo osjetili da nas je prepoznala država, društvo, mogli smo se vjenčati, mogli smo legalno proslaviti svoju ljubav s prijateljima i obitelji, ozakoniti je.”

Vjenčali su se u zagrebačkoj gradskoj vijećnici. “Imali smo stotinjak gostiju, bilo je romantično, lijepo. Ljudi iz matičnog ureda bili su vrlo korektni, zapravo i nema razlika ni u tekstu koji se izgovara, osim tog nesretnog naziva jer je termin ‘brak’ prema Ustavu nakon nesretnog referenduma ostao rezerviran samo za hetero partnere. Slavili smo do dugo u noć u jednom restoranu, bila je to nepretenciozna urbana svadbica...”, smije se Josip pa prepričava anegdotu koju pamti iz te večeri: “Kad je moj vjenčani kum, muškarac kojem sam ja također bio vjenčani kum pri sklapanju njegova životnog partnerstva, držao zdravicu, rekao je: ‘Nadam se da ćemo se svi opet okupiti na krstitkama vaše djece’”.

Prošlog su svibnja otišli u Centar za socijalnu skrb noseći sa sobom svu uredno prikupljenu dokumentaciju koja se traži pri predaji zahtjeva za ocjenu podobnosti ili prikladnosti za posvojenje. “U centru su nas ljubazno primili, nije bilo nikakvih problema. Potom smo čekali oko mjesec i pol da nas pozovu za razgovor za procjenu, toliki je zakonski rok, no nikad nas nisu pozvali na daljnji razgovor. Na naš naknadno poslani pismeni upit u kojem molimo da nam kažu što je s našim zahtjevom, oni su nam odgovorili da, s obzirom na to da smo u životnom partnerstvu, zakon ne predviđa da možemo posvojiti dijete.

Nije bilo izbora

Potom smo uzeli odvjetnicu, poslali još jedno pismo centru, opet dobili odbijenicu, ponovo s istim argumentima. Nakon toga uputili smo žalbu Ministarstvu obitelji i krenuli dalje u pravnu borbu koju smo prepustili našoj odvjetnici. Budući da smo iscrpili sve pravne mogućnosti, jedino što nam je preostalo jest da tužimo Hrvatsku za diskriminatorno postupanje”, kaže Josip, a Marko nastavlja: “Svi heteroseksualni parovi, ako uspješno prođu procjenu u centru za socijalni rad, uđu u registar posvojitelja i čekaju na mogućnost posvojenja, a nama u startu nije omogućeno ni da dođemo na razgovor za procjenu”.

Ono što je u cijeloj priči apsurd jest to da u slučaju da su se ova dvojica muškaraca javili kao nevjenčani pojedinci, samci, centru za socijalni rad, vjerojatno bi prošli procjenu i bili u registru potencijalnih posvojitelja ili bi barem bili pozvani na procjenu. No, s obzirom na to da su vjenčani i da je time očita njihova seksualna orijentacija, oni su u startu odbijeni.

“Svi naši prijatelji, obitelj, svi znaju koliko želimo postati roditelji i biti u prilici odgajati djecu. I moji i Josipovi roditelji nas podržavaju. I oni žele imati unuke s naše strane i upućeni su u sve što po tom pitanju radimo”, napominje Marko.

Zašto biti tata? “To je kao da pitaš bilo koga drugog zašto želi biti roditelj. To je potreba koja je duboko u nama, neki je imaju, neki nemaju i nema baš nikakve veze sa seksualnom orijentacijom osobe. Još od tinejdžerskih dana sam, razmišljajući o budućnosti, uvijek zamišljao sebe u obitelji u kojoj su moj muž i naša djeca, koliko god da je to tada izgledalo kao znanstvena fantastika. Meni život bez djece nije potpun život. Uvažavam ljude koji ne žele imati djecu, ali ja, eto, baš imam veliku potrebu biti roditelj. Dijete mi daje veći smisao životu”, govori Josip dok Marko potvrdno kima glavom.

Obojica su prošli edukaciju u Udruzi Adopta, koja priprema buduće posvojitelje za roditeljstvo. Koliko im je poznato, prvi su homoseksualni par koji je prošao takvu edukaciju.

“Bilo je to veliko iskustvo, puno smo naučili i o roditeljstvu, ali i o specifičnostima posvojiteljskih obitelji”, dodaje Marko.

Osjećaju tugu

Kako su članovi Adopte, redovito dobivaju informacije kad se pojavi neko dijete za posvojenje. “U tim situacijama osjećamo tugu jer znamo da nas trenutno država ‘blokira’ da uopće razmišljamo da bi to dijete ili djeca mogli biti naši. Mi bismo voljeli imati dvoje djece, rado bismo posvojili brata i sestru, obično je manje ljudi zainteresirano za takva posvojenja”, naglašava Josip.

Imaju, pričaju, nećake i nećakinje s kojima se redovito druže, puno vremena provode i s djecom prijatelja. “Uživamo gledati tu radost koju djeca nose roditeljima. Naravno, nije to samo radost, ima tu puno i briga i obaveza, ali sve je to život. Roditeljstvo često znači i bitnu promjenu načina života, često se uhvatimo kako vikendima razmišljamo kako bi bilo lijepo da imamo djecu i da se vrijeme planira oko njih”, kažu.

SANJA BEZBRADICA JELAVIĆ, ODVJETNICA PARTNERA:

Nisu samo partneri diskriminirani, ugrožena su i prava djeteta koje bi mogli posvojiti

Prva tužba protiv Republike Hrvatske zbog diskriminacije homoseksualnog para u životnom partnerstvu podnesena je nakon što im je odbijen pristup sustavu posvajanja.

Nakon što je vjenčani muški par odlučio posvojiti dijete nadležni centar za socijalnu skrb njihov zahtjev nije ni razmatrao jer hrvatski zakoni posvojenje dopuštaju samo vjenčanim ili izvanbračnim heteroseksualnim parovima te samcima: posvojenje djeteta zakonski nije omogućeno istospolnim partnerima, bili oni u životnom partnerstvu ili ne.

Par je zbog nezakonitog postupanja centra podnio žalbu Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, koje o žalbi nije željelo odlučiti.

Dogodilo se, objašnjava odvjetnica para Sanja Bezbradica Jelavić, ono što pravnici nazivaju tzv. šutnjom administracije. Šutnja administracije je nereagiranje, to je povreda ljudskog prava jer je tijelo državne vlasti pozvano da odluči o žalbi, i to u zakonom propisanom roku.

Ovi partneri bili su prisiljeni podnijeti tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske i svoje pravo pokušati ostvariti u sudskom postupku.

“Naši nacionalni propisi su jasni. Zakon o životnom partnerstvu u članku 43. propisuje da se za sve odnose vezano uz djecu koji nisu uređeni Zakonom o životnom partnerstvu supsidijarno primjenjuje Obiteljski zakon.

Zakon o životnom partnerstvu također propisuje da životni partneri imaju jednaka prava i status kao bračni drugovi. Obiteljski zakon, pak, propisuje tko sve ima pravo na posvojenje, a prema Zakonu o životnom partnerstvu uvjeti i zakonske pretpostavke koji vrijede za bračne drugove moraju se primjenjivati i na životne partnere jer se u protivnom prema njima postupa diskriminatorno. Također, obvezuje nas i konvencijsko pravo.

Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava je nadnacionalni međunarodni ugovor koji je izravno primjenjiv u situacijama poput ove”, kaže Bezbradica Jelavić te dodaje: “Reklo bi se da je naše društvo sazrelo jer je donijelo zakone koji priznaju određena prava, no unatoč tome što je pravna situacija jasna, praksa i život pokazuju da društvo u provedbi zakona nije sazrelo jer se ljudima događa diskriminacija”.

Upozorava, osim toga, i na sljedeći aspekt priče: “Onemogućavanjem homoseksualnom paru da uđe u proces procjene za posvojenje potencijalno su ugrožena i osobna prava nekom djetetu. Naime, s obzirom na osobine toga djeteta i njegove potrebe, uskratiti pravo na posvojenje ovim posvojiteljima kao najprikladnijim mogućima možda je dvostruko pogrešno. I tu problem postaje još kompleksniji jer ne samo što partnerima nije omogućen pristup postupku posvojenja, nego je i nekom djetetu potencijalno uskraćen najprikladniji posvojitelj”.

DR. ŽELJKA KAMENOV, SOCIJALNA PSIHOLOGINJA:

Istospolni partneri više se trude kao roditelji jer žele kvalitetniji odnos

 

Suvremena psihologija, sociologija i pedijatrija zalažu se za omogućavanje jednakih prava na roditeljstvo LGBT partnerima”, ističe socijalna psihologinja dr. Željka Kamenov. Brojna su, i s obzirom na metodologiju, raznolika istraživanja koja su tijekom posljednjih 30 godina proučavala pitanje zdravog razvoja djece koja odrastaju s roditeljima homoseksualne orijentacije.

Kamenov je spomenula metaanalizu u kojoj su na Sveučilištu u Michiganu analizirali 19 istraživanja u kojima je uspoređeno 564 istospolnih obitelji sa 641 heteroseksualnom. Prosječna dob djece uključene u istraživanje bila je oko 10 godina (raspon od 5 do 24 godine). Obitelji su uspoređivane po šest aspekata: kvaliteti odnosa djece i roditelja, kognitivnom razvoju djece, dječjem ponašanju na temelju rodnih uloga, rodnom identitetu djece, seksualnim preferencijama djece i socijalnom i emocionalnom razvoju djece.

Na pet od šest kriterija nisu dobivene bitne razlike između istospolnih i heteroseksualnih obitelji. Jedina razlika išla je u korist istospolnih obitelji jer se pokazalo da je kvaliteta odnosa između djece i roditelja u njima bolja.

- Ako uzmemo u obzir sve izazove s kojima se takve obitelji susreću, razumljivo je da se istospolni partneri više trude kao roditelji osigurati svojoj djeci razumijevanje i podršku te ne iznenađuje da percipiraju i kvalitetniji odnos između djece i roditelja. U svim ostalim aspektima djeca iz obitelji s istospolnim roditeljima ne razlikuju se od djece heteroseksualnih roditelja: ni u kognitivnom ni u socijalnom i emocionalnom razvoju ni u usvajanju rodnih uloga i rodnog identiteta, kao ni u svojim seksualnim preferencijama”, napominje Kamenov.

Spomenula je i da su objavljena i istraživanja s drugačijim nalazima, poput onog iz 2012. američkog sociologa Marka Regnerusa, koje se citiralo i u hrvatskim medijima. “Radi se o istraživanju čija je metodologija oštro kritizirana u znanstvenim krugovima. Na adresu časopisa u kojem su rezultati istraživanja objavljeni stiglo je pismo koje je potpisalo više od 200 istaknutih znanstvenika, a u kojem argumentirano navode sve metodološke pogreške i problematične političke implikacije ovog istraživanja”, upozorava Kamenov.

Spomenula je i istraživanje dviju mađarskih znanstvenica objavljeno 2011., u kojem autorice analiziraju podatke prikupljene u 26 europskih zemalja. Usporedile su stavove prema homoseksualnim osobama izražene 2002. i 2008. godine. U onim europskim zemljama gdje su istospolne zajednice legalizirane prije 2002. bili su najpozitivniji stavovi, ali to pokazuje da je i legalizacija istospolnih brakova povećala društveno prihvaćanje osoba homoseksualne orijentacije. “Ovi nalazi pokazuju da ne treba čekati da društvo ‘sazre’ za promjene - institucionalna podrška osiguranju istih prava za sve građane može upravo i ubrzati taj proces sazrijevanja”, ističe Željka Kamenov te dodaje: “Nema nikakvih znanstvenih dokaza koji bi priječili hrvatske institucije u donošenju propisa i reguliranju procedura kojima će se i hrvatskim građanima neheteroseksualne orijentacije omogućiti ostvarivanje prava na roditeljstvo”.

 

ELIPSO

Izdvajamo