Od 8.30 do sada, našoj maloj privatnoj praksi stiglo je pet upita za termin za psihoterapiju. Dvoje od njih su djeca koja su zaprimljena na bolničko liječenje nakon pokušaja suicida. Jedno ima 13 godina, drugo 14 i pol. Roditelji nam pišu jer ta djeca nemaju osiguran adekvatan, nego samo polovičan ili nikakav tretman nakon otpusta. I ne, ovo nije roditeljska fantazija, nalaze iz kojih je to vidljivo dobivamo u prilogu maila. Na to sve, tim očajnim roditeljima koji su jutros poslali tko zna koliko mailova tražeći pomoć za svoju djecu, ja jedino mogu napisati, nažalost, da ih ne mogu primiti. Prvi slobodni termin imam početkom travnja... Jeza, tuga, bespomoćnost i bijes me hvata nad ovim sudbinama i tako već danima, tjednima, mjesecima dok situacija iz dana u dan biva sve...