Da nije bilo međunarodnog priznanja Hrvatske 1992. godina bi po mnogočemu bila godina koju je najbolje što prije zaboraviti, a sigurno za njom ne treba žaliti.
Već površno listanje naslova s početka te godine otkriva sliku društva u kojemu smo živjeli: ”Cijene u svibnju 24,4 posto veće od travanjskih”, ”Kada će banke vratiti devize?”, ”U bankama počele predbilježbe za gotovinske zajmove”, ”Zamah agencija za posudbu novca – isplati se svima”, ”Policija ”Akcijom čokolada” kreće u rat protiv kradljivaca humanitarne pomoći”, ”Ina gubi milijun dolara dnevno na razlici između službenog i realnog tečaja”...
Je li nam bilo dobro, nije. Rat je bio ”u remisiji”. Zaleđen do Oluje 1995. i povratka teritorija. Država je funkcionirala kao krizni štab, s privremenom valutom, hrvatskim dinarom, koji je strmoglavo gubio na vrijednosti, bez državnog proračuna, zapravo, gotovo bez legalne ekonomije. Stare institucije bile su u rasulu, nove još nisu bile uspostavljene.
Pad plaća
Dva mjeseca prije proglašenja samostalnosti morao sam otkazati stan koji sam unajmljivao u Novom Zagrebu. Najam od 560 njemačkih maraka mjesečno postao je previsokim za moju, inače nelošu, plaću koja se u par mjeseci s nekoliko tisuća stisnula na oko 300 njemačkih maraka mjesečno. Ne znam koliko je to bilo u domaćoj valuti, tečaj se mijenjao dnevno, znam da stanodavac nije pristao niti na razgovor o sniženju. Cijene najma formirale su se prema potražnji, a stanove su tražili stacionirani vojnici mirovnih snaga, predstavnici međunarodnih agencija, profesionalci s visokim plaćama koje nisu trpjele od posljedica domaće inflacije.
Bilo je, naravno, i naivnog poleta, naslov iz Vjesnika ”Brodogradilišta će graditi i za nas, Hrvatska bi se brzo mogla uvrstiti među prvih trideset zemalja svijeta po broju brodova” ukazuje na samo jednu od naših početničkih zabluda. Ima još: ”Počinje jagma globalnog jet-seta za Brijune”. Jagme, naravno nije bilo, Brijuni su do danas ostali jednom od tragičnih priča našeg nesnalaženja u odnosima s vlastitom poviješću. U velikoj mjeri do danas se zadržala i početnička zbunjenost s ekonomskim konceptima: ”Hrvatska na zemljovidu snova - masovni turizam je stvar prošlosti, neke hotele će trebati srušiti”, stoji u naslovu članka u jednom gospodarskom prilogu. Napisan je 1992., ali mirno je mogao biti napisan i danas.
Erotski hot-line
Iz tog doba korijene vuku i teške priče o početničkom kapitalizmu. ”Mutni lovci na stečaj – neki sada koriste priliku da se brzo i nepošteno obogate, pokupe novac od ljudi, proglase stečaj i otvore novu tvrtku”, piše Vjesnik. Nekoliko stranica dalje je klasična socijalna priča ”Gazda me još ne namjerava prijaviti, diplomirala sam psihologiju, radim u butiku”. Otkrivali su se i novi aspekti biznisa: ”Vlasnik prvog hrvatskog erotskog hot-linea priznao da mjesečno zaradi i više od 200.000 maraka”, biznis je bio potpomognut dobrim ugovorom s tadašnjim HT-om. Društveni teoretičari bavili su se idejom ulaska stranih lanaca u Hrvatsku: ”Koja je razlika između kotlovine i McDonald’sa”, pita naslov u Vjesnikovu prilogu Rad i novac. U tom, društvenom kontekstu postavljala su se i nevjerojatna pitanja: “Može li radnik dioničar uzeti bolovanje radi berbe u svojem vinogradu?“
Dno društvene slike ipak se otkriva u oglasnicima. Zadnji redak u oglasu za stan: ”Izbjeglice i mala djeca ne dolaze u obzir”. Drugi oglas: ”Prodajem 55.000 maraka stare devizne štednje za 45.000, može i u dinarima...”
Živjeli smo u sivoj zoni, iako nam se to tada činilo gotovo normalnim. Plaća se odmah mijenjala u marke, računi su se plaćali nakon dva ili tri mjeseca, ili nikada, devize su se kupovale na cesti (sve do Nikice Valentića i uvođenja stabilne kune 1994.), a bilo je važno da svaki član obitelji ima čekovnu knjižicu druge banke, kako bi se moglo zaraditi na tečajnim razlikama u razdoblju dok ček uplaćen na blagajni jedne banke stigne na naplatu drugoj. Komplicirano? Da, ali tada to gotovo nismo zamjećivali.
Ekonomisti koji su se kasnije bavili analizama tih početnih dana hrvatske ekonomije težište su stavili na eksploziju neformalnog, sivog i crnog sektora.
Kako državni proračun nije postojao (uspostavio ga je tek 1994. Božo Prka, ministar financija u Vladi Nikice Valentića), država je svoje transakcije vodila putem Privredne banke Zagreb, koju je u to doba vodio Martin Katičić, jedan od najbližih suradnika predsjednika Franje Tuđmana. S računa tadašnjeg, još nesaniranog i neprivatiziranog PBZ-a, u vrijeme embarga obavljale su se po nalogu ministra financija transakcije kojima se kupovalo oružje za obranu Hrvatske. To je bilo vrijeme otvaranja tajnih računa u Švicarskoj, Austriji... Odakle je dolazio novac? Službeni tragovi ne postoje.
Devizna štednja
Guverner HNB-a bio je Ante Čičin Šain. Iako je u prosincu 1991. pomogao pri njegovom uvođenju, hrvatski dinar nije bio pravi novac, bio je prijelazni bon na putu prema hrvatskoj valuti i nije bio izdanje HNB-a nego ga je potpisivao ministar financija.
U to vrijeme iz Hrvatske se povukla i Ljubljanska banka, a otvoren je i problem stare devizne štednje.
Unatoč svemu tome, pa i činjenici da se danas živi nemjerljivo bolje, 1992. smo dočekali s više optimizma nego 2017. To govori nešto o vremenu u kojem živimo, ali više o nama i našim iznevjerenim očekivanjima.