Kako je poznato više-manje svakom, već punu godinu dana traje živopisni rat između splitskog gradonačelnika Željka Keruma i Hajdukove navijačke okuke. Rat je izbio onog časa kad su navijači poželjeli nešto što u kerumovskom svijetu očito zvuči “bizarno”: naime, da grad Split kao glavni suvlasnik Hajduka klubom ne kadrovira tako što funkcije dobivaju načelnikovi prijatelji i klijenti, nego da se za bitne funkcije biraju natječajem i iz struke.
Kerumu, čovjeku koji je - kako je u svibnju napisao Ivica Profaca - “navikao raditi bez sindikata i radničkog savjeta” - ovakvo diranje u “apsolutističke ovlasti” bilo je kao crvena krpa. Stoga je otpočeo rat, a otkad traje, nema splitskog zida na kojem ne piše OĆEMO KODEKS. Taj jednostavni slogan protograđanskog programa dospio je čak i do rotterdamskog muzeja Tussaud.
Kako stvari stoje, isto to geslo “oćemo kodeks!” mogli bi na ulici izvikivati i - splitski kazalištarci! Naime, na isti način na koji je svom apsolutizmu počinio i klijentima/kumovima napunio nogometni klub, Kerum to kani napraviti i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu - historicističkoj kućerdi koja je u ovom desetljeću vječna žrtva svih politikanata.
Kerum je tamo prvo namjeravao za intendanta dovesti Ivicu Čikeša, svog frenda i opernog baritona koji se “proslavio” time što je prošle godine izvrijeđao sve Splićane koji su se sjatili na koncert Halida Bešlića (premda je gospodin Halid prema njegovom političkom pokrovitelju čisti engleski lord).
Ali, taj Čikeš - avaj - ima manu - a ta je što nema diplomu, što je “sitnica” na koju je upozorilo gradsko kazališno vijeće, dakle savjetodavno tijelo struke. Kerum, koji doista - kako je napisano - ne trpi ni “radničke savjete” ni “sindikate”, na to je na Gradskom vijeću smijenio kazališno vijeće, a njegovi vijećnici (gomila neobrazovanih balvana) izružili su članove vijeća, na čelu s redateljicom Nenni Delmestre koja je više predstava režirala nego što su ih oni pogledali.
Od Keruma ništa novo, rekli bismo. Nije on samo je jednom pokazao da poput pravog kapitalističkog gazde prezire demokraciju s njenom “samoupravnom” procedurom.
Nije da je ovo prvi put kako pokazuje da misli da znanje ne postoji, pošto ga sam nema. Već i dosad smo znali da za splitsku gradonačelničku infekciju postoje samo dvije vrste ljudi: “moj čoik” umrežen u prijateljsko-klijentistički krug, te oni “drugi”.
Stoga tema ovog teksta nije Kerum. Tema su dvojica neslavnih junaka kazališne struke - a to su Milan Štrljić i Krešimir Dolenčić.
Štrljić, čovjek za sva vremena, upao je u fotelju šefa HNK prije osam godina političkim pučem u kojem je bio eksponent HNK koji se htio riješiti politički provokativne Mani Gotovac.
Opstao je u stolici osam godina tako što je politici služio s bestidnom servilnošću, cenzurirao predstavu samo da se dodvori Sanaderu, a kad se činilo da neće preživjeti pad svojih patrona Sanadera i Selema, Štrljić se nekom magijom izgleda uspio uvući u skute i novom feudalnom gazdi, Kerumu. Dogodi li se politički “crossover” o kojem Split bruji, Štrljić će doista prestati biti samo politički fenomen i postati fascinantni literarni lik: u golemom dosjeu hrvatskog političkog beskičmenjaštva teško je naći “čovjeka bez svojstava” ovakvog profila.
Drugo (i za mene veće) razočaranje je Krešimir Dolenčić. Znao sam da taj daroviti zagrebački režiser nema previše selekcije u odabiru poslova.
Talentirani majstor spektakla, Dolenčić je u životu radio svašta što ja ne bih: režirao spektakle za Tuđmana, dočeke Clintona na aerodromu i parade kineske vojske.
No, svejedno mi je neshvatljivo da kad u trenutku kad je njegova struka na nogama, kad su protiv Keruma ustali pisci, kazališno vijeće, teatarski sindikat i glumci, Dolenčić pristaje začepiti nos tako što za 20 tisuća kuna - režira svečanu sjednicu Kerumova Gradskog vijeća! Osim što je pljunuo dobar ukus i demokracija, Dolenčić je pljunuo i svoje vlastite kolege, suradnike, a možda i prijatelje.
piše Jurica Pavičić, pisac i filmski kritičar