Kada država viče ‘investicije!’, provjerite svoje džepove jer vam vlast kopa po novčaniku - upozorava blog “monopolizam”. Njegov je autor na internetu anoniman, no dopustio nam je da mu otkrijemo ime: Kruno. Radi u privatnoj tvrtki, u kojoj se zaposlio i prije diplome iz ekonomije, do koje mu je ostao jedan ispit.
Kruno je jedan od desetak blogera “libertarijanaca” koji su se u virtualnom svijetu povezali linkovima, a u realnom se svakog zadnjeg četvrtka u mjesecu sastaju u osam navečer u jednoj poznatoj zagrebačkoj pivnici pa uz svijetlo ili tamno točeno žustro diskutiraju o vrednotama austrijske škole ekonomije i manama keynezijanskog intervencionizma .
“Za revitalizaciju gospodarstva i poticanje investicija te uspješno saniranje dugova središnje države koje su nagomilale različite vlade provođenjem neuspjelih intervencionističkih politika nužno je… uvesti jedinstvenu stopu poreza na dodanu vrijednost, dohodak i dobit od maksimalno 15 posto”, piše u Programskoj povelji udruge za promicanje individualne slobode Iustitia.
Ta je udruga također uvezana u mušku internetsku bratovštinu libertarijanaca koja se okuplja uz krigle i živu glazbu. I dalje: u Hrvatskoj treba “ukinuti fiskalne i parafiskalne oblike javnih nameta, socijalne doprinose, olakšice i izuzeća”.
Jer, kako smatraju u Iustitiji, “ekonomski prosperitet proizlazi iz spontanog poretka slobodnog tržišta i minimalnog državnog okvira, umjesto iz državnog planiranja, intervencionizma i preraspodjele…”
Iustitia je udruga koju je potkraj 2010. utemeljilo 15-ak članova. Igor i Matija, studenti prava, pozvali su zainteresirane prijatelje, počeli naplaćivati članarinu, pokrenuli internetsku stranicu i sada u Hrvatskoj ustrajno “afirmiraju načela koja leže u osnovi austrijske škole ekonomike”. Politički idoli su im Margaret Thatcher i Ronald Reagan, čitaju Friedmana, von Misesa i Hayeka, a ne vole Keynesa.
Matija Magerl je tajnik udruge za promicanje osobne slobode Iustitia osnovane 2010.
U nizu blogova i internetskih stranica koji međusobno razmjenjuju linkove i komentare nalaze se i austrijanci.com, club van neumann, cronomy, eclectica, kapitalac, money mischief, nedjeljni komentar, nekompetentna reakcija, strasilo, usporedbe… Autori su najrazličitijih profesija: inženjeri, web-dizajneri, pravnici, ekonomisti.
Neki su javnosti dobro poznati, poput autora eclectice Nenada Bakića, dok za druge ni sami libertarijanci ne znaju tko su jer pažljivo kriju svoj identitet. Većina ih živi u Zagrebu, ali neki su - sudeći po temama njihovih blogova - u Rijeci i drugim gradovima.
Ali, na njihovim se stranicama ne nalaze samo sarkastični komentari, bijesni prosvjedi protiv pretjerane državne potrošnje u Hrvatskoj te zalaganje za ograničenu moć države - kako to vrlo često bude na blogovima - nego i lucidne ekonomske i politološke analize popraćene grafovima, tablicama i preciznim izračunima. Ali, malo bi bilo reći da su stavovi mladih hrvatskih libertarijanaca samo kontroverzni. Uvjereni su da je “socijalna država izraz društvene dekadencije”. Zalažu se za flat tax (proporcionalno oporezivanje) po stopi od samo 15 posto. Za većinu Hrvata tvrde da su zapravo rentijeri na državnoj sisi. Stoga smo s njima upriličili mali okrugli stol u pivnici i pokušali dovesti u pitanje njihove poglede na ekonomiju i društvo s drukčijih, recimo to uvjetno, keynezijanskih stajališta.
Urednica Jutarnjeg Ana Plišić i Ratko Bošković
Gdje hrvatski liberalni blogeri vide izlaz iz aktualne ekonomske krize...
“Kada bih rekao da je izlaz iz krize u liberalizaciji, ljudi to ne bi razumjeli, po mojem viđenju pravi put sada je momentalno reformiranje pravosuđa”, kaže Kruno (blog Kapitalac). “U Hrvatskoj ne postoji vladavina prava, to je metapolitička kategorija, ljudi miješaju pravnu državu i vladavinu prava, pa misle da je vladavina prava već ostvarena. Međutim, nije. Naše pravosuđe, pravni sustav, ne funkcionira”, dodaje Daniel iz udruge libertarijanaca.
Za ekonomista Krunu (blog Monopolizam) najveći je problem visoka državna potrošnja. “A činjenica je da država ništa ne može potrošiti ako prije toga od nekoga ne uzme novac. Država nema svoj novac. Država troši naš novac, koji smo mi zaradili. Ljudi bi sami trebali slobodu odlučivanja i slobodu na pogreške - znači, trebali bi početi odgovarati za svoje postupke”.
Što sve plaćamo
- Znači li to da bi zaposleni trebali dobivati svoje bruto plaće, pa sami plaćati sve ono što im danas osigurava država?
“Kada bi ljudi samo znali kolika je njihova prava plaća! Građane bi trebalo educirati. Ljudi ne znaju što je ‘bruto dva’”, kaže Kapitalac. “Kod nas su ljudi naučeni primati ‘besplatnu’ socijalnu pomoć, besplatno zdravstvo, da je školstvo besplatno... a nisu ni svjesni da oni to plaćaju“.
“Ljudi misle da je država ona koja im mora osigurati apsolutno sve. To je ostatak iz prošlih vremena. Danas civilno društvo mora preuzeti socijalnu ulogu u društvu. Država koja je nametnuta, prisilna organizacija, teško može zadovoljiti interese svih, ali ljudi mogu svoje interese zadovoljavati u manjim organizacijama, udrugama, crkvi, obitelji, susjedstvima, lokalnoj u pravi i smoupravi i slično. Naposljetku, za konkretne mjere mislim da je nužno provesti reformu radnog zakonodavstva, smanjiti opterećenje i cijenu rada, ona je u Hrvatskoj ogromna.”
Cijena rada
Zar rad u, primjerice, Švedskoj nije još skuplji...?
“Švedska je u 19. stoljeću bila jedna od najliberalnijih zemalja u Europi i iz tog liberalnog sustava oni su došli do spoznaje da neke funkcije država može obavljati učinkovitije nego privatne organizacije. Postavili su jasna pravila i jasno im je što mogu očekivati od države da dobro radi. Kod nas se očekuje da država sve bolje radi. Država bi se morala početi uklanjati korak po korak iz života pojedinaca što je više moguće pa da onda nađemo gdje to možemo neke funkcije prepustiti državi.”
Nije li ekonomska kriza kroz koju prolazimo blaža i ‘plića’ upravo zahvaljujući državnoj intervenciji i keynesijanskim politikama?
“To se sada čini”, kaže Daniel, “ali krize s intervencijom države i ulaganjem države u neuspješne projekte i tvrtke, osiguravanjem socijalnog mira, samo prouzročuju lošije rezultate u budućnosti.”
“Slobodno libertarijansko društvo ne nudi rješenje za sve tvrtke da će uvijek prosperirati i uspjeti”, dodaje autor bloga Kapitalac. “Propast tvrtki je normalna pojava koja se događa ako vlasnik i uprava ne povlače prave poteze. Ako je društvo slobodno, neopterećeno diktatom vlasti, ono će vrlo brzo asimilirati dio radne snage i alocirati ga u neke druge tvrtke spontano. Zato je bitna konkurencija, da čovjek ima alternativu! Ako postoje monopoli, državne tvrtke poput elektre i ako ona kiksa, njezini ljudi nemaju kamo otići. Dobar primjer je liberalizacija taksi tržišta u Zagrebu, ali isto tako je loš primjer ograničavanje slobode tog tržišta propisivanjem maksimalnog broja licenci koje su se vrlo brzo podijelile i sada su radnici opet u situaciji da su prisiljeni radit pod lošim uvjetima. Tvrtke se moraju međusobno boriti, kako za tržište, tako i za radnu snagu!”
“Cjenovni signal na slobodnom tržištu, ako ga možemo pretpostaviti, zapravo je surogat znanja i ti signali se svakodnevno mijenjaju, zato je apsurdno bilo kojom regulativom ograničavati te cijene bilo u maksimumu, bilo u minimumu”, dodaje Kapitalac.
“Jako dobar primjer fiksirane cijene je minimalac koji je sada 2814 kuna, a sprema se i povećanje. Kad vidite čovjeka koji traži po smeću pet ambalažu, pitate da bi li on radio i za 2500 kuna neki posao. Većina ljudi će se složiti da bi, ali to sada nije dopušteno. On sada mora raditi na crno da bi si digao standard života iznad kopanja po smeću...”
Štand za limunadu
Minimalnom plaćom društvo želi zaštititi zaposlenike od iskorištavanja, zar ne?
Libertarijanci se ne slažu: “Ako je netko zaštićen minimalcem, opet je 20 drugih ljudi ugroženo tim istim propisom. U Hrvatskoj imamo užasan problem nezaposlenosti, koji nećemo riješiti ako ne uklanjamo takve propise koji su suludi. Zabrana rada nedjeljom... svašta! Pa ljudi su opet radili nedjeljom, ali na crno”, kaže Kruno.
“Zašto ne pustiti radnika i poslodavca da se sami dogovore?” pita ekonomist Kruno. “Ako radnik ne želi raditi neki posao za 2000 kuna, onda ga neće prihvatiti. A sada ga ne smije prihvatiti!? U prvom slučaju ima slobodnu volju: može, a ne mora. A kad ste stavili zakonsko ograničenje, onda ne smije, iako možda želi... Za zaštitu od loših poslodavaca najbolje je rješenje konkurencija! Radnik ima tim lošije uvjete što ima manju mogućnost izbora odlaska nekom drugom poslodavcu. Što je nezaposlenost veća, to je on više potrošna roba i lakše ga je zamijeniti.”
Kao primjer pretjerane regulative mladi tajnik Iustitie iznosi primjer “curice sa štandom za limunadu”. “Zamislimo je u Hrvatskoj. Prvo bi joj došla inspekcija rada i pitala - plaćate li sami sebi minimalac?
Onda moraš imati strukovnu školu... Ima takvih suludih ograničenja. Jedina učinkovita regulativa je konkurencija na tržištu. Ako ja pečem kolače i otrujem pet ljudi salmonelom, sigurno više neću moći poslovati na tom tržištu, nemam šanse. A odgovarat ću i kazneno - tu je zaštita života. U tome je štos, tu je vladavina prava u sinergiji s tržištem, koja jedina osigurava da se zakoni provode.”
Autor bloga Nekompetentna reakcija, 29-godišnji inžinjer, zaključio je:
“Ja ne vjerujem da postoji čarobni štapić kojim ćemo ukinuti državu. Država nije samo organizacija koja se sastoji od zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, nego je to vrlo složen poligon raznoraznih lokalnih zajednica, vlade i nevladinih udruga, akademije, interesnih skupina...
Državom možemo smatrati sve koji se grebu za političku moć ili za novac poreznih obveznika. Kod nas je taj poligon toliko raširen da samo potpuni kolaps može dovesti do značajnije promjene, a do tada se mogu događati samo neke sitnije promjene.
Neki porez se može smanjiti, neke stvari pomaknuti, može doći neki investitor ako je dovoljno blesav da plaća ove poreze ovdje i otvori nešto... ali ne vidim nekakvo trajno rješenje.”
Oni ruše hrvatske mitove
Monopolizam
‘Teško je zamisliti opasniji način odlučivanja od davanja te ovlasti u ruke osoba koje ne odgovaraju za pogreške’
Kruno, ekonomist
Kapitalac
‘Dosljedni libertarijanac’
Kruno
Nekompetentna reakcija
‘Znanost je vjerovanje u ignoranciju stručnjaka’
autor: inženjer
Nedjeljni
komentar
‘Blog o slobodi, tržištu i društvu’
autor: nitko ne zna njegov identitet, pretpostavlja se da je iz Rijeke
MONEY MISCHIEF
‘Kad zakon regulira kupnju i prodaju prvo što se kupuje su zakonodavci’
Petar Šiško, ekonomist, piše o tržišnom monetarizmu
Cronomy
‘Izostaju li promjene Zakona o radu zato što nedostaje dijalog socijalnih partnera ili nekome ne odgovaraju promjene i reforme? Ja mislim da je ovo drugo’
autor: nepoznat
Eclectica
‘Riječ poduzetnik u Hrvatskoj je praktički omrznuta, to su oni koji su se okoristili i uzeli drugima. No, situacija je upravo suprotna’
Nenad Bakić, njegov blog drugi je najčitaniji blog u Hrvatskoj
‘Kuba ima najviše pismenih ljudi, a najgoru ekonomiju! Eto, to je stvarna priča o porezima’
Može li se reći da je porez na dobit od 20 posto prevelik?
“Što je uopće porez? Porez je sve što na kraju završi u državnom džepu. Ekonomska znanost koja se bavi porezima je u biti racionalizacija na razini Jehovinih svjedoka: kako ćemo mi matematički prikazati da nam država ne uzima 60 posto svega što imamo. To je moje mišljenje o kompletnoj današnjoj službenoj ekonomiji. Kad vidim svoj odrezak od plaće i tome pribrojim PDV i još kad pomislim da ću morati plaćati masan porez na nekretninu koju su mi ostavili roditelji... moja gruba procjena je 60 posto. Dobro, možda je u Zimbabveu porez veći, ako ćemo relativizirati do kraja, ali ja mislim da je jako puno ako vam netko uzima 60 posto nečeg”, kaže autor bloga nekompetentna reakcija.
Ali u Europi neke zemlje, poput skandinavskih, imaju i puno veće zahvaćanje države u BDP, a ipak su vrlo uspješne?
“Zemlje poput skandinavskih imaju ogromno nasljeđe intelektualnog i moralnog kapitala i one si trenutačno mogu dopustiti takvu dekadenciju, takav pad. Jedno vrijeme! Jer, bilo koji oblik socijalne države je društvena dekadencija”, kaže autor nekompetentne reakcije.
Na početku 19. stoljeća države su trošile samo pet posto BDP-a, ali je i samo pet posto ljudi bilo pismeno, a obvezno osnovno obrazovanje bilo je tek daleka ideja... Zar se trebamo vratiti na to?
“Pitanje je ipak tko je danas najzaslužniji za to da siromasi u svijetu imaju papir i olovku kojom će pisati, je li zaslužan onaj tko proizvodi papir i olovke i jesu li zaslužni oni koji su izumili prijevozna sredstva, znanstvenici, inženjeri i kompletan sustav, naftaši, koji omogućavaju da jedna učiteljica ode u neku vukojebinu u Liku ili je zaslužna socijalna država koja ljudima uzme pare i dijeli subvencije... Uvijek je država tu kao glavni siledžija koji uzima i raspodjeljuje i onda će djecu obrazovati - što možda uopće nije potrebno, možda će ta djeca čuvati ovce i uopće im nije potrebno da uče latinski. Ali, država se tu nameće kao neki dobročinitelj, a uopće se ne uzimaju u obzir negativne strane toga.”
“Znate li koja država u svijetu ima najviše pismenih”, pitao je Kruno koji ima blog monopolizam.
Koja?
“Kuba! A ima najgoru ekonomiju! Eto, to je priča o porezima.”
“Nije nužno da nam država plaća obrazovanje, važno je imati pristup obrazovanju”, zaključio je raspravu Matija iz Iustitie, “a to ja mogu imati i na način da mi ga financira roditelj ili da sam skupim sredstva... Dapače, imam pristup kvalitetnijem obrazovanju, kao što je slučaj u Americi...”