Akademik Pavao Pavličić, majstor kriminalističkog zapleta, iznimno je plodan pisac. U proteklih četrdesetak godina objavio je 80 knjiga, uz to i niz znanstvenih djela o povijesti i sadašnjosti hrvatske književnosti i poetike. Stručnjak je za baroknu književnost. Autor je napetih krimića, policijskih i sudskih zagonetki, koje na kraju priče imaju uspješno rješenje - identificiranje i hvatanje počinitelja zločina. Majstor Pavličić spretno ‘uvlači’ čitatelja u pronalaženje krivca i njegovih motiva. Sjajna režija priče, uzbudljive i opasne potrage, psihološke nastranosti antijunaka i posebni talenti detektiva junaka... To su priče koje se, u raznim oblicima, zaista zbivaju u ljudskom društvu i u našem, naravno. Zločini su izmišljeni? Jesu, ali su, često slučajno, nalik onima o kojima čitamo u crnoj kronici... Pavličićevi romani ‘gutaju se u jednom dahu’... Uskoro izlazi Pavličićev novi krimić: ‘Krvna veza’. Počinje ovako: Subota je, svi su na zagrebačkoj špici. Na uglu Bogovićeve i Gajeve ispred Braunova kafića Čarli jedan čovjek najedanput klone... ubijen je snajperom...
Rođeni ste u Vukovaru.
- Došao sam u Zagreb prije gotovo pedeset godina, na studij. Djetinjstvo i odrastanje bilo je u Vukovaru, predivnom baroknom gradu na sjeveroistoku Hrvatske. Bio je to tada potpuno anoniman gradić. Sada je simbol naše pobjede i strašnih žrtava, stradanja mojih Vukovaraca. Ranije sam morao objašnjavati gdje je Vukovar, jer su ga miješali s Vinkovcima, Viroviticom, Bjelovarom... Danas Vukovar poznaje cijeli svijet...
Zaista je bio anoniman grad?
- Da. To je imalo i nekih prednosti. Bilo bi mi draže da je ostao anoniman i da nije znan po tom stravičnom ubijanju i razaranju. Neki dan sam pročitao intervju Alenke Mirković, žene koja je napisala vjerojatno najbolju knjigu o ratu, ‘Glasom protiv topova’. Ona kaže da je Vukovarcima glavni problem što se oni pokušavaju vratiti na ono što je bilo prije. Teško prihvaćaju teret povijesti koji je tu nastao. A jedino je rješenje, kaže ona, da se - prihvati ta povijest.
Vukovar nekad
Blizu je ta povijest.
- Da, preblizu je. I još traje.
Oni koji su ostali živi poznaju ljude koji su ih - ubili...
- Da. I sada se od njih traži da se još jedanput žrtvuju. Ne mogu se načuditi ovome što vlast čini oko tih ploča u Vukovaru. To se sve moglo lijepo i polako dogovoriti. Dakle razgovor, a ne sila. Sila izaziva drugu silu. ‘Začarani krug’ iz kojeg će se teško moći izaći.
U doba vašeg djetinjstva i srednje škole živjelo se skladno u Vukovaru?
- Naravno. U Vukovaru ima strahovito mnogo miješanih brakova. I danas. Hrvati, Srbi, Nijemci, Mađari, Austrijanci, Ukrajinci... svi su se u ljubavi međusobno vjenčavali. Pogrešno je misliti da je Vukovar toliko napadan zato što je bio hrvatski grad. On je napadan upravo zato što je bio - grad svih. I hrvatski i srpski i mađarski i njemački grad. Napadala ga je ideologija koja nije pristajala na tu činjenicu. Vukovar je bio dokaz da baš takav multietnički grad može skladno živjeti i prosperirati. Ideologija je pak polazila od toga da se grad mora etnički očistiti kako bi se napravilo mjesta za ‘svoj’ narod. To je objašnjenje. Kad je počeo rat, mi, Vukovarci, mislili smo da on naprosto neće doći u naš grad. Nema logike. I doista, nije bilo sukoba unutar grada. Kad je počela opsada, svi su sjedili zajedno u podrumima, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Zajedno su jeli zadnju paštetu... Moji su roditelji rat prosjedili u podrumu. Vukovarci su povučeni ljudi, pristojni, nikad se nisu bavili politikom. Sklad koji je vladao bio je posljedica upravo toga što se nisu bavili politikom. Radovala su nas svakodnevna zadovoljstva: Dunav, Vuka, ribičija, veslanje... Na tome se zasnivao naš lokalpatriotizam i međusobno poštovanje.
Zoran Tadić i ja
Imate li u Vukovaru još, živih, vršnjaka?
- Imam dobrih prijatelja koji su na različite načine prošli rat.
I Hrvata i Srba?
- Jest, i jednih i drugih prijatelja.
Stradao je u ratu netko od vaših prijatelja?
- Jesu, nažalost. Trojica mojih prijatelja, dvojica na straži, jedan je nestao. Nikad nismo doznali kako i gdje. Neki su umrli poslije. Bilo nas je osam. Sad nas ima - tri.
Nedavno ste nas zapanjili vašim ‘Prijedlogom ukinuća hrvatske književnosti’.
- Nisam se nadao tolikom odjeku tog teksta koji sam objavio u Forumu. Ljudi vole kad je nešto malo zločesto, to ih privlači. To je ironičan tekst o stanju u našoj književnosti, književnoj kritici, medijima, izdavaštvu... Nemam iluzija da taj moj tekst može bilo što promijeniti ili poboljšati. Stanje nije dobro pa sam stoga ‘zaključio’ da treba ukinuti hrvatsku književnost.
Stekli ste popularnost i čitatelje - krimićima.
- Da.
Zašto krimići?
- Sasvim slučajno. Nisam bio veliki čitač krimića prije nego što sam ih počeo pisati.
Ne smeta vas termin krimići?
- Ne, ne uopće. Usvajam potpuno taj naziv. Točan je. Dakle, na početku sam pisao - fantastiku. To su moje prve dvije knjige, to je 1972. godina. Onda sam napisao priču u kojoj čovjek pravi statistiku zločina u Zagrebu pa dolazi na ideju da se normalan život grada zasniva na ‘pravilnom zbivanju’ zločina. A kad se taj ritam zločina poremeti, onda dolazi do velike nesreće. Onda je Zoran Tadić napravio po toj pripovjetki film ‘Ritam zločina’. To me privuklo toj književnoj vrsti. Zatim sam napisao priču u kojoj dva čovjeka u istom času izvrše zločine: jedan ubije svoju ženu, drugi opljačka blagajnu. To se dogodi u dvije kuće koje su jedna drugoj preko puta. I jedan i drugi misle da ga je onaj drugi vidio. Počinju se međusobno progoniti. Došao sam do spoznaje da su krimić i fantastika jako bliski žanrovi. I Borges je pisao krimiće.
Zašto su bliski krimići i fantastika?
- Zato što je i krimić, zapravo, fantastika. U stvarnosti se istraga ne zbiva onako kako je to u krimićima opisano. U zbilji to rade deseci ljudi, policija, laboratoriji, balističke analize..., a u krimićima sve se to zbiva u glavi junaka priče koji kombinira i posloži sve činjenice, popuši deset kutija cigareta i - dođe do otkrića. Privukla me ta kombinatorika otkrivanja zločina. I - počeo sam pisati krimiće.
(...)